I probudio sam se, napokon… Probudio sam se u noći, u tami…
Ustao sam i shvatio da sam na postolju, na nečemu poput oltara. Kako li sam se samo drugačije osjećao! Čula su mi bila u potpunosti napeta. Moj sluh je bio bolno osjetljiv. Čuo sam neke dvije osobe kako pričaju meni nepoznatim jezikom, a znao sam da su daleko od mjesta na kojem sam se nalazio. Oči su mi se iznimno brzo prilagodile tami, i u tami sam gledao dan… Veoma čudan osjećaj, osjećaj koji mi je zapravo davao snagu.
Osjećao sam svaki mišić, ali ne na bolan način. Pokušao sam, i znao sam da mogu isključiti automatsko upravljanje nekih mišića, i uključiti "ručno".
Ali ta snaga! Malo jače sam stisnuo rub kamenog oltara na kojem sam sjedio, što je prouzrokovalo mrvljenje kamena…
I prije sam bio moćan, ali ovo je bilo sasvim drugačije. I puno drugačija je bila glad za krvlju, ta glad koju sam sada prvi put osjetio kao nešto žareće. Prije sam se hranio krvlju jer je to bio moj mračni izbor, ali znao sam da sada moram piti krv, taj crveni nektar snage…
I pojavila mi se u tom trenutku jedna spoznaja. A ta je bila: Još si uvijek biće tame…
Ustao sam, i shvatio, da sam gol, te da je moja koža bijela poput kože kipa mene, koji se nalazio meni zdesna. Moja koža više nije bila crna! I kao dodatni bonus, nestala su mi i krila. Za provjeru, iščupao sam si cijeli pramen kose. Bila je bijela kao i prije, samo nešto duža. I par sekundi nakon što sam iščupao taj pramen, osjetio sam kako mi vrlo brzo raste novi. Za još par sekundi samo je kosa u mojoj ruci bila dokaz da sam si iščupao pramen.
Polako sam šetao po mojoj "grobnici". Bila je predivna! Nije mi bilo jasno zašto si je Caine dao toliko truda!
I došao sam, naposljetku, do velikih vrata, mramornih i silnih. Pokušao sam ih lagano gurnuti kako bi ih otvorio. Nije išlo.
Cinični smiješak se pojavio na mome licu. Da li se to Caine poigravao sa mnom? Zar sam sad trebao samome sebi dokazivati svoju snagu? Unatoč tome što sam bio jaaako gladan, znao sam da ovu prepreku mogu lako savladati.
Sakupio sam svu snagu, i šakom udario po vratima, koja su se i prije mogu udarca od siline zamaha počela raspadati. Mramor je bio odbačen desecima metara dalje.
Pao sam na koljena, užasno izmoren od tog jadnog udarca. Očito moja arogancija mora prestati. Očito je da mi je krv potrebnija no što sam mislio.
Izašao sam van, jedva jedvice stavljajući stopalo pred stopalo. Pogledao sam oko sebe, i vidio da se nalazim u šumi. Ulaz u moju "grobnicu" bio je prekriven puzavicom, koju je mramor, pri svojem izlijetanju prema van, razrezao. Lagano sam krenuo prema svjetlu koje je blještalo meni slijeva, a koje sam primijetio čim sam izašao. Prevalio sam kojih dvjestotinjak metara, i tada jasno ugledao malu drvenu kuću iz koje je dolazilo to svjetlo.
Nanjušio sam ljude, spustio se na sve četiri, iskesio zube u luđačkom osmjehu i nevjerojatnom brzinom krenuo prema kući…
Post je objavljen 23.07.2006. u 22:49 sati.