Pregled posta

Take me to a new place...

Novo ljeto korača lagano putem zaborava.
Pretapa se u priče. Slike na monitoru.
Nikad birani brojevi...
Ali, ne brinite, tek smo na pola puta liste pohrane sjećanja.

Provela sam neko vrijeme na mom otoku..
začuđujuće je, niti nakon dvije godine
-ne gubi ništa na intenzitetu uspomena, ljepoti sadašnjosti,
na obećanju za neko novo ljeto...
Predivna igra srca, uma i trenutka,
moja vječita obećana zemlja, zarobljena morem...

Iz samotinje Zagreba pobjegla sam u samoću otoka.
U dubine, predivne dubine...
Ondje je samoća stvarna i nježna, opipljiva i očaravajuća.
Ne samo teško iznuđeni trenutak.

Ne znam postajem li teška čudakinja ili sam to oduvijek bila.
Branim se od ljudi lažima. Praznim riječima.
Spačulama sazdanim od osmijeha..
Zaključavam se, puštam telefone nek zvone,
ne otvaram vrata, selim se, putujem, letim...

Nemam prostora za druge. Jednostavno nemam.
Tako me umaraju...
- To ti nije baš lijepo! –kaže moja kći.
'Zakaj ne odgovaraš na mob?'
'Kad ćeš je/ga nazvati?'
'Zašto se ne javljaš na portofon?'
Sliježem ramenima. Ne znam. Ne mogu.
Bojim se kako će me odvući putem vlastitih oluja.
Smatrati me ničim više nit manje no spasilačkim pojasem.
Dvorskom ludom u reinkarnaciji luftića za održanje na površini.
Shvati me, ne mogu... Nemam vremena.

Ja sam kaos... Strašan kaos.
Potreban mi je mir.
Male dnevne smjernice, velike obveze.
Snovi mjesto spavanja.
Panika posljednjeg trena,
samoizdaja, mogućnost i protuteža.

Ne postoji ništa ala novi početak. To je laž.
Obmana najveća od svih.
Ali postoji toliko više...
Postoji more. Jedno veliko more.
Postoji površina mora, vjetar i valovi.
I dubina.
Ja sam za dubinu, za njenu tišinu.
Zaboravite boce kisika, ne traju dugo.
Dihalice razvaljuju zubno meso.
Ronilačka odijela sputavaju.
Ali ponesite peraje!
Kad se već upućujete u dubine, bar putujte brže i dalje.
A i ribama ćete bit manje čudni.
Peraje su peraje. Nisu one izbirljive ko ljudi.


Anywhere the wind blows_mp3 ... filmski „cut“ a ne original