Prvo stoka, pa kauboji.
U skladu s time odlučila sam pričekati da prođu silni česi sa paštetama i ostali, pa danas krenuti na more.
Istina bog, najmanje ću mora vidjeti.
Veselim se zabiti u koju idem, a stići ću do tamo po valjda jedinoj cesti koja se radi u predšpici sezone.
Ah, ipak je to zadnja županija na svijetu u kojoj su mi štiklice, minice i šminka višak.
Ne idem na odmor. Idem opet raditi, a dok ne radim brojat ću aute koji prolaze po cesti.
Nema drugih sadržaja. Samo kamen, bura i pokoja hobotnica koja vreba baš mene.
Do prvog dućana - 25 km.
Do prvog šanka - 30 km.
Do prvog diska - 80 km.
Milina. Vijuge na pašu, knjigu u ruku i bok.
Mjesto gdje vrijeme stoji, a jedina briga je hoće li kruvar doći i donijeti dovoljno kruha.
Ok, i dal' imam dovoljno cigareta.
Jedan autobus dnevno kao slamka spasa - za eventualni bijeg.
Jedna brkata susjeda kojoj se jebe za kruh dok ima pljugi.
Jedna crkva u koju svećenik koji put zaboravi doći.
Nema vodovoda. Struje povremeno.
Pogled na otok, a kao na pust mjesec.
I auti koji prolaze.
(o internetu da ne pričam - prestari su kablovi da bi još i to izdržali)
Sve je spremno za polazak: voda na litre, previše cd-a i dovoljno opijata.
Post je objavljen 22.07.2006. u 09:01 sati.