Da li vam se ikad dogodilo da vam se cijeli život zakomplicira samo zbog jedne male stvari? Jeste li kad razmišljali o pravoj istini i mogućnosti da vam osobe koje vas vole lažu? Nikad?
Prvi je tjedan u školi Tomu brzo prošao. Od 8 ujutro do 2-3 sata popodne su imali nastavu, a ostatak dana slobodno. Tada su se njih troje obično otputili do centra naselja ili do malog gradića, udaljenog tek par kilometara. Jen se neprestano hvalila kako zna pričati nizozemski, iako je naučila samo dvije fraze koje je stalno ponavljala prolaznicima. Nije ni čudo što joj se većina smijala, jer je zapravo govorila kako ona nije predsjednik i zapitkivala gdje joj je kišobran, iako kišnih kapi nisu vidjeli već dobra dva mjeseca. Tom i Oswald su se tada neprimjetno odmakivali od nje, što, srećom, nije skužila.
Predavanja su im se obično sastojala od vježbi slikanja i crtanja, a ponekad i od teorije. Imali su dvanaest profesora, od kojih se Tomu ipak najviše svidio Worms. Oswald je često znao navečer u sobi prigovarati kako mu je to previše posla, no Tomu se tako sviđalo; bar nije besposleno sjedio kod kuće. No, koliko god je ovdje bilo zanimljivo, ipak mu je nedostajalo društvo. Casey ga je nazivala svaki drugi dan, no, začudo, nije htjela pričati o Mattu, nego samo o Tomovoj školi. Primio je i nekoliko poruka od Matta, Gilligana i Tamare te jednu, što je bilo zaista čudno, od Liama, koji je valjda mislio da je netko drugi jer mu je poslao poruku "Onda se vidimo sutra, srce?" Tom mu nije odgovorio.
No dobro, još samo tjedan dana.
U petak se Tom probudio malo kasnije, kao i obično, te vidio da je Oswaldov krevet prazan, kao i obično. Kao i obično je vidio njega i Jen zajedno za stolom, a Jen je, kao i obično, jela parizer i marmeladu.
"Zašto je ovdje sve tako obično?" upita ih.
"Čovječe, ovdje smo tek tjedan dana", počne Oswald, "što bi tek bilo da tu idemo za stalno u školu?"
"Pa znam, ali... Ma nema veze", odvrati.
"Kako su ti frendovi doma, Tom?" upita ga Jen.
"Dobro, dobro, super su."
"No", reče Oswald gledajući raspored, "čini se da prvi sat imamo Portrete; bolje da požurimo."
Portreti su se održavali u učionici na drugom katu glavne zgrade. Smjestili su se i još je jedan dosadan sat počeo. Negdje nakon dvadesetak minuta, Tom osjeti vibraciju u džepu. Dobio je poruku.
Tom, gdje si?; od starog.
Imam nastavu, ne mogu sad; poslao mu je natrag.
Ispričaj se i dođi tu ispred glavne zgrade.
Zašto?
Čekam te.
Ha? Stari mu je došao tu u Belgiju? Samo kako bi ga pozdravio?
Podigavši ruku upita smije li na wc. Nastavnik ga je pustio, a Tom je brzo odjurio u predvorje te izađe ispred zgrade. Stari je doista stajao ondje.
"Tom..."
"Tata. Što ti radiš ovdje?"
"Bio sam u Gentu, Tom, i nemam vremena za čavrljanja. Samo te molim, reci majci i sestri da se ne brinu, da nisam kriv."
"Što, tata? Za što nisi kriv?"
"Ne mogu, Tome, moram ići."
Vidio je kako ga policajac opasnog izgleda odvlači i gura u automobil.
"Tata, reci mi...", vikao je Tom. No prekasno. Vrata policijskog automobila su se već zatvorila ostavljajući Toma koji je mogao samo nijemo zuriti u očev prestrašeni izraz lica iza stakla.
Sljedeći tjedan idem na more, pa me nema do nedjelje. No, ne brinite; kad se vratim napisat ću onaj post za sljedeću subotu (ples) i malo razjasniti ovu situaciju. Do tada, čitajte me, i hvala na svim vašim pohvalama... Pozdrav...
Post je objavljen 21.07.2006. u 22:20 sati.