Pregled posta

Može li se reći da se nešto ne zna, ako se zna? Može, jer je normalna percepcija kod žitelja Lijepe naše da oni gore mogu što hoće i da im nitko pa ni doneseni zakoni, Državno odvjetništvo i sudovi ništa ne mogu. Duboka filozofsko-politička misao tko je jamio – jamio izrečena u Hrvatskome saboru, dakle najvišem zakonodavnom tijelu Republike Hrvatske, bez posljedica za autora, narodnog zastupnika koji je javno objavio, i tako priznao, da oni koji su izabrani imaju pravo da kradu i da za to ne odgovaraju, stvorilo je kod građana Lijepe naše slom svih tradicionalnih vrijednosti i osjećaja za moral, pravdu i pravicu.
Dakle, u ovim godinama pretvorbenog pušenja, u kojima je nekolicina neprimjereno opljačkala cijelu nam Domovinu, već pjevaju i vrapci.
I oni gradski i oni seoski.
Ako već i vrapci cvrkuću: pretvorba/živ, živ!/ privatizacija/živ, živ!, onda se oni koje smo demokratski izabrali da pošteno vladaju nama i našom imovinom ne mogu graditi da to ne znaju.
Sve državne institucije svakodnevno su opskrbljene svim vrstama informacija, što je u redu, jer državne institucije trebaju znati ama baš sve što se u državi zbiva, e kako bi zaštitili pravni ustroj države, dakle upravo onaj sustav koji su sami osmislili i ozakonili, a mi ih svojim glasovima podržali.

Već se odavno sve zna, ali se sve to privatizacijski/pretvorbeno sranje želi pospremiti ispod tepiha, namjerno, da nam odatle taj smrad smrdi; da time pokažu koliki smo bedaci, jer sve znamo a ništa ne poduzimamo da bismo vratili ono što je opljačkano i tim pokvarenjacima ostavimo, ono ispod tepiha, i kao dar i kao nagradu.

Naši su demokratski izabrani predstavnici u Hrvatskom saboru izglasali zakone koji bi trebali biti pravedni i jednaki prema svakom stanovniku ove Lijepe, Najljepše naše.
A to i jesu. Mislimo na Zakone.
U tim zakonima lijepo piše da ako se neki naši sugrađani obogate prevarama, krađama i drugim u zakonima opisanim nezakonskim radnjama, dakle suprotno uljuđenim i danas važećim civilizacijskim normama, moraju snositi i zakonom predviđene posljedice.
Zakon je tu bio vrlo precizan: manja prevara – manja kazna; veća prevara – veća kazna!

I svugdje se te zakonske norme poštuju – jer pred zakonom smo svi jednaki kako nam zbori i naš Ustav – osim u nas. U nas se izabrani ne mogu kazniti budući da oni nakaradno shvaćaju i primjenjuju demokraciju!
Oni su zakon, pravda i istina!
Zato im je sve dopušteno. Quod liced Iovi, non licet bovi, odnosno – Što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu. Nekad smo, rugajući se sustavu, tu latinsku sentencu prevodili kao – Što je dopušteno Jovici nije dopušteno Ivici, budući da je Jovicama bilo dopušteno daleko više nego Ivicama; danas bismo se mogli narugati i prevesti ovu antidemokratsku mudrost i ovako: Što je dopušteno političarima nije dopušteno građanima!

Imamo neovisno pravosuđe. To bi bilo O.K. da nam svaki dan vrlo uvjerljivo ne dokazuju da je pravosuđe neovisno samo kad je riječ o takozvanim običnim građanima, a podložno samozvanim izabranicima, to jest onoj društvenoj eliti koju smo svojedobno, upravo na ovome mjestu, nazvali Ali baba i 200 hajduka.
Ta takozvana društvena elita može, među ostalim, tumačiti zakone do apsurda.
Zakon ravnim i dobro osvijetljenim drumom, a oni mračnom i gustom prašumom! U Zakonu stoji da za zločin valja odgovarati, ma tkogod taj zločin učinio, a oni čitaju da je to točno, ali da se ne odnosi na njih, jer smo ih izabrali i time zaštitili i od zakona, i od odgovornosti, i od svega što bi moglo nauditi tim nakaradnim tumačima demokracije i čuvarima pretvorbeno-privatizacijskih stečevina u ratnim i poratnim uvjetima.

U svijetu su propisane najstrože kazne za one koji zloupotrebe vlast i izdaju svoju zemlju, svoju državu.
A u izdaju zemlje ubraja se i kad se država, domovina, jedna jedina i najdraža nam Lijepa naša, pljačka. Kad se grubo i bezobzirno otimaju sva stečena dobra nepodobnim vlasnicima i običnim građanima, pa i braniteljima, dakle onima koji su branili i obranili Domovinu dok su članovi nekoliko povlaštenih obitelji i njihovi mračni izvršitelja prljavih poslova pljačkali upravo ono što su branitelji branili.
Jedan je car izdajicu, koji je izdao svoje sugrađane, dobro platio, a potom ga pogubio da ne bi i njega ne izdao.
Naravno, kao pogubljene mi ovdje ne mislimo na smrt, nego se samo metaforički izražavamo. Mi smo žestoki protivnici smrtne kazne. Srećom, naša siromašna i pretvorbeno-privatizacijskim igricama opljačkana Hrvatska nema u svojim zakonima smrtne, ali zato ima druge, držimo, vrlo učinkovite kazne.
Dakle, sve one koji su stekli bogatstvo izdajom hrvatskih državnih interesa, trebalo bi sankcionirati tako da im se dokaže izdaja.
A to je bar lako. Jer su ostavili toliko neizbrisivih tragova da ih ne mogu izbrisati ni idućih tisuću godina! Jer, kao što znamo od davnina: nešto što od početka nije pravno valjano, protekom vremena ne može postati pravno valjano!

Hrvatske institucije i odgovorne osobe u tim institucijama na to obvezuju zakonske odredbe; trebaju samo primijeniti hrvatski Ustav i hrvatske zakone. I ne obazirati se na onaj slogan tko je jamio, jamio, jer on nije ugrađen ni u jedan članak Ustava, ni u jedan zakon. Pače, tamo su jameri označeni kao kriminalci i kao takvi podliježu vrlo rigoroznim kaznenim sankcijama.
Prema usmenoj predaji, naravno nigdje zapisanoj, stoji da hrvatski Ustav i hrvatski zakoni ne vrijede za političko financijsku strukturu koja je izrasla kao korov
Za sada se na njih ne da primijeniti ni jedan zakon. Oni zakone stvaraju, zakoni su dobri, pa kad smo već napravili tako dobre zakone, valjda ćete nam, dragi naši glupi građani, oprostiti malene financijske i druge malverzaciju, ta, zaboga, zar nam precjednik nisu rekli da imamo Hrvatsku!?
Vi ste nas birali, dakle mi smo vaši jer smo naši!
Birali smo ih jer su „naši“ pa im je sve oprošteno, neka kradu, pljačkaju, varaju, otimaju naše mi ćemo ih birati dok nas potpuno ne unište. Haj, haj, uživaj!
Eto, posljednjih godina naša država zauzimna vrlo neuglednu titulu – korupcijske države. Naša demokratska vlast, ona koju smo birali na svim dosadašnjim izborima, nastoji spriječiti korupciju tako da o njoj puno pričaju, ali svi u njoj zdušno sudjeluju.
Kako bismo mi dokazali korumpiranost nekom sucu?
Vrlo jednostavno. Ako sudac donese presudu protivnu zakonu, ili ako predmet ne riješi dok djelo ne zastari, moramo se zapitati, zašto?
Ta presuda, koja je protivna zakonu, jasan je dokaz da je sudac korumpiran. Jer svjesno donosi protuzakonitu presudu. To sigurno ne čini iz neznanja, jer ne bi bio sudac, nego ga je netko dobro platio da donese takvu presudu, ili mu je platio da rješavanje predmeta oteže dok ne uđe u zastaru. Da bi donosili takve presude, ili otezali s rješenjem naravno, suci moraju imati podršku u vladajućim strukturama. Onim u neovisnom Pravosuđu, onim koji čine Izvršnu vlast i onim koji čine Zakonodavnu vlast, jer ih ona i bira i potvrđuje.
Međutim, ni oni nisu budale. Da bi malkice zažmirili, treba i njima u džep nešto ubaciti. I ubacuje se. Kad bismo zagrebli u sve ono što su vladajući stekli u doba svoje vladavine, onda bi se dalo lako izračunati da od svojih visokih plaća nisu mogli steći takva imanja.
I to je to.

Mi se, eto, mučimo s poništenjem pretvorbe i privatizacije Tvornice duhana Zagreb već nekoliko mjeseci.
Tu je zakon vrlo jasan.
Nadležna tijela ustanovili su i dokazali da je ta pretvorba i privatizacija učinjena protuzakonito i – ne bi trebalo o tome raspravljati.
Za one koji su sudjelovali u toj prevari zakonske su odredbe vrlo jasne.
Samo ih treba primijeniti. Tim više što je najviše hrvatsko Zakonodavno tijelo, a to je Hrvatski sabor, u dva mandata potvrdio Izvješće Ureda državne revizije, u kojem je dokazana protuzakonitost pretvorbe i privatizacije TDZ,te obvezalo Izvršnu vlast da primijeni Zakone i sankcionira krivce.
Izvršna se vlast oglušila na zakonsku obvezu, te odmahnula rukom kao da hoće reći: Tko šljivi Hrvatski sabor i njegove Odluke! Da li?
E, momci, malo ste se zaigrali! To se zove izdaja hrvatskih državnih interesa, to se zove izdaja hrvatskoga naroda, a budući da je riječ o zaista velikoj prevari; može li vas se, u ovom slučaju, nazvati i prikladnim imenom – veleizdajnicima?

Tako je to u nas. Zakon važi samo na papiru.
Recimo, zastupnici u Hrvatskom saboru na aktualnom satu postavljaju pitanja Hrvatskoj Vladi, a Predsjednik Hrvatske Vlade i njegovi ministri, jednostavno ne odgovaraju na postavljana pitanja narodnih zastupnika, nego se drsko otresaju na njih, kao da su narodni zastupnici u Hrvatskome saboru neki bjelosvjetski hohštapleri, a ne zastupnici koji ih mogu smijeniti i s mjesta Predsjednika Vlade i s mjesta ministara!
Naime, tako piše u Ustavu i u svim zakonima jer bi po Ustavu Hrvatska trebala biti država uređene parlamentarne demokracije.
A to znači da Vlada odgovara Hrvatskome saboru, a ne obratno. A ni to, kao što vidimo ne funkcionira!
Jer nema političke kulture.
Tako su sva ona državna tijela Izvršne vlasti koja su odbila obvezujuću primjenu zakona u slučaju glasovite hrvatske pretvorbe i privatizacije, prekršili svoju radnu obvezu, a kršenje te radne obveze je istodobno i kršenje zakona, pa prema tome moraju snositi sve zakonske posljedice.
To je vrlo jednostavno.

Budući da to ne čine, onda se samo od sebe nameće pitanje: je li ta Izvršna vlast korumpirana? Ili je kršila zakone samo onako, besplatno?
Navodno je teško nekom dokazati da je korumpiran.
I to je floskula za one koji misle da su takozvane narodne mase glupa i neobrazovana glasačka mašina!
Jer zna se koliko je kome plaća, a zna se i koje su naknade u raznim Nadzornim odborima.
Zapravo, biti član nekog Nadzornog odbora je i jedan vid korupcije. Neki visoki dužnosnici bili su članovi desetak i više Nadzornih odbora. Naravno, za taj su „nadzor“ primali naknadu. Tako je jedan vrlo visoko pozicioniran dužnosnik primao godinu dana od „Plive“ više od devet tisuća kuna mjesečne naknade u njihovu Nadzornom odboru.
A tih je godinu dana dotični drugar ili član pretvorbene klape radio je u Americi i ni jednom nije prisustvovao sastanku Nadzornog odbora.
Osim toga, kakve kvalifikacije imaju brojni politički komesari da bi mogli obavljati časnu dužnost u Nadzornom odboru?
Koliko je poduzeća otišlo u stečaj pod dirigentskom palicom komesarskih nadzornika? Zna li se to?
Koliko su svojim odlukama uništili, ti nadzorni komesari, radnih mjesta?
Koliku su dobili naknadu za tu prljavu rabotu, a koliku nagradu od svoje Partije ili Stranke, svejedno?
Naknadu za sjedenje, a nagradu za uništavanje naše imovine i naših radnih mjesta koje bi kasnije njihovi rodjaci i pajdaši dobili u bescjenje, te gradili, gradili pa prodavali, davali kao hipoteke za kredite, koje bi koristili za novu „kupovinu“ naših dionica…
Naravno, neizbježno je upitati jesu li za nadzorno uništenje tvrtki koje su nadzirali odgovarali onako kako Zakon propisuje?
I tako bi se redom moglo otkriti tko je gdje bio u Nadzornom odboru, u doba dok je obnašao neku državnu političku funkciju. I koliko je para za to primio.
To su, držimo, neka vrst korupcijskih para.

Dakle, valjalo bi slijediti put novca.
Ali to je samo kap u moru korupcijskih balkanskih igara. Vrlo smo maštoviti, ali na jedan sitno kriminalan način, jer ako netko želi provesti zakon onda njihove igre padaju kao domino-kockice, jer je riječ ipak o diletantima. Iskoristili su naše izrazito domoljublje i naš nacionalni zanos.
A to bi im trebala biti otežavajuća okolnost kod izricanja presude, koju će im povijest svakako izreći. Ako ih prije toga mi ne osudimo tako što nećemo glasovati za njih. Pa nakon njihove smjene samo primijenimo zakone koji će poništiti njihovu pljačkašku rabotu. Tamo gdje će biti potrebno donijet ćemo nove zakone i tako sebi vratiti dostojanstvo koje nam je partijsko društvo ukralo, smijući nam se u lice dok su čopavali naš minuli rad, naše mirovine, plaće, radna mjesta, zgrade…
A bit će odgovorni i za duševne boli koje ćemo naplatiti primjenom one poznate židovske poslovice, koja kaže: Dao Bog imao, pa nemao.

Mi smo u slučaju TDZ i TDR dokazali moguću golemu prevaru državnih interesa.
I to se može utvrditi samo ako se slijedi trag novca.
Uglavnom TDR radi nezakonito. Nezakonito su se pretvorili, nezakonito privatizirali, nezakonito kupili TDZ, nezakonito švercaju cigarete, nezakonito proizvode lakše cigarete od propisane norme itd.
Novac koji se tako stječe je gotovina, keš lova.
S tom se keš lovom dade lako baratati, jer kao ne ostavlja nikakav trag. A ostavlja. Jer, ako jedan ministar ili takva neka funkcija zaobilazi namjerno zakone, onda to ne čini zato jer ne zna što radi, nego zato što ima neku korist. Šićar.
Uvidom u Knjigu posjetilaca Tvornice duhana Zagreb evidentno je da su tu uglednu tvornicu posjećivali najviši državni i crkveni dužnosnici i brojni drugi Izvrsnici, pripadnici svih društvenih elita.
Zašto su tamo išli? Neki kažu zbog prijateljstva, a drugi šute.
O svrhi njihova posjeta mogla bi se, najvjerojatnije, naći cijela dokumentacija u uredima TDZ, tamo od trećeg do osmog kata.
To bi trebali ustanoviti nadležna tijela. Državno tužilaštvo i Ministarstvo unutarnjih poslova. To je pravi posao za njih. Sve im je na jednom mjestu!
Mi smo sve njihove nezakonite radnje prepoznali i pronašli zakone koje su evidentno prekršili.
Jer da bi se i kriminal uspješno vodio, moraš voditi i dokumentaciju tog kriminala. Inače nastaje kaos, a u kaosu mogu stradati svi. Urednom dokumentacijom kriminala može se dokazati tko je što jamio, jer onaj koji vodi dokumentaciju isto tako nekom odgovara. To se zove kolektivni predsjednik.
Osim toga, ako bi netko htio iskočiti iz tog vlaka, momci mu pokažu dokumentaciju i – budi kuš!

Da bismo dokazali moguće nezakonitosti u proizvodnji cigareta, poslužili smo se u tekstu TKO TO TAMO ŠVERCA? podacima koje smo dobili od Statističkog zavoda Hrvatske i Duhanskoga instituta.
Sad se koristimo drugim načinom kako bismo dokazali još jednu nezakonitost u proizvodnji cigareta. Ta nezakonitost također je vrlo lako dokaziva, a takva proizvodnja duhana donosi golemu dobit proizvođaču i onim koji im pomažu u tome. Iz takve proizvodnje, koja je monopolska, koja nije u skladu s normativima u proizvodnji i koja nije pod kontrolom države, dobiva se golema količina takozvanih crnih para, odnosno gotovine. Riječ je o milijardama kuna.
Sad pažljivo pročitajte tekst koji slijedi.

Kažu da je za proizvodnju jedne cigarete potrebno gram duhana.
To je norma.
Tako je propisano.
Međutim, proizvođači cigareta snalaze se na razne načine kako bi proizvele više cigareta, jer je više cigareta i veća zarada. Zato, vrlo često, a mi bismo rekli i prečesto, pokušavaju uštedjeti. Tako jedna cigareta gotovo nikad ne sadrži gram duhana.
Oni skromniji uštede na jednoj cigareti deset posto, dakle sto miligrama duhana.
Oni halapljiviji znaju uštedjeti 150, pa i 200 miligrama.
Za ovu prigodu uzet ćemo da se za proizvodnju jedne cigarete troši 0,900 grama duhana. Jedan gram ima tisuću miligrama. Dakle za proizvodnju jedne cigarete troše devet stotina umjesto tisuću miligrama duhana. To se postiže većom vlažnošću duhana i drugim gotovo neprimjetnim dodacima.

Jedini hrvatski proizvođač cigareta, Tvornica duhana Rovinj, kaže u svome službenom izvještaju da su 2005. godine proizveli 14.655.347.000 komada cigareta.
A to bi imalo biti 14.655.347 kg duhana. Naime, jedan kilogram ima tisuću grama, pa to znači i tisuću cigareta.
Međutim ako su, a jesu, stavljali u cigaretu 0,900 grama duhana, onda im je za tu količinu bilo potrebno 13.189.812 kg (i nešto dekagrama) duhana.
I tako su braća po duhanu uštedjela 1.465.535 (nekih tridesetak dkg manje) kg duhana. Hej, gotovo milijun i po kilograma!
Netko skromniji bi jednostavno izračunao
1.465.535 kg puta x kuna jednako je x.xxx.xxx kuna.
I tu bi si lovicu uredno pospremio u svoj vrlo dubok džep.

Međutim, od tog se viška dade bolje zaraditi. Osim toga, u dokumentima im stoji da su kupili baš 14.655.347 kg duhana.
Budući da se od kg duhana dade proizvesti 1110 nešto lakših cigareta (0,900 grama), proizlazi da su od te količine proizveli 16.295.280.665 komada cigareta, a ne kao što su prikazali – 14.655.347.000.
Razlika baš i nije mala:
1.639.933.665 cigareta.
Kad se te cigarete uredno slože u kutije po 20 komada, onda je to nekoliko cigareta više od 81.996.683 kutija cigareta godišnje ili 224.648 kutija dnevno.
Na jednu kutiju plaća se u prosjeku cca 11 kuna raznih poreza, prireza, trošarina itd. Sva ta porezna lova ide uredno u državni proračun. Tako ćemo dobiti da je ovakvom rabotom proračun Republike Hrvatske oštećen za dodatnih 901.963.513 milih nam kunića, godišnje dakako.
Te se cigarete prodaju isključivo u švercu, jer nisu nigdje ni prikazane da su proizvedene. A kutija cigareta u švercu iznosi 8 kuna (to bi imao biti prosjek, budući da se cijena pojedinih kategorija cigareta razlikuje).

Tako proizlazi da se godišnje zaradi, na onu količinu koju smo naveli u tekstu TKO TO TAMO ŠVERCA?, čistih
655.973.464 kune.
Ne znamo, ali držimo da samim švercerima i njihovim šefovima ide 2 kune po kutiji cigareta, a to je
163.993.366 kuna godišnje ili 449.297 kuna dnevno.
Pretvorbenoj braći TDR i njihovim pomagačima, momcima koji se kriju iza skrbničkih računa ostaje svega
491.980.098 kuna godišnje ili 1.347.891 dnevno.
Ništa porez. Ništa socijalno. Ništa prirez. Ništa trošarina. Čista lova, bože mili!

A u sedam godina, kako je Tvornica duhana Zagreb oteta njihovim zakonskim vlasnicima i bespravno poklonjena pretvorbenoj braći iz Rovinja, znači, gledajući takvim brojkama, onda su ta braća drmnula u tih sedam godina
3.443.860.686 elegantnih kuna.
Opet ništa porez, ništa opet i sve ostalo što pripada državi.
Šverceri i njihovi šefovi omastili su, u tih sedam godina svoj brk s
1.147.953.562 tustih i masnih kunića.

Da se držalo Zakona, i na tu se količinu platilo uredno sve državne dažbine, onda bi se u državni proračun slilo, u tih sedam godina,
6.313.744.591 kuna
Ako toj svoti pribrojimo onih 2.500.000.000 kuna godišnje, koliko je državni proračun oštećen lažnim prikazivanjem takozvane legalne prodaje cigareta, onda je to jedna pristojna svota love. To iznosi za sedam godina
17.500.000.000 kuna.
Sad tome pribrojimo 6.313.744.591 takozvanih lakih kuna.
I eto nas na 23.813.744.591 kuna.

Za tu je količinu love oštećen državni proračun otkad se Tvornica duhana Rovinj odvojila od Republike Hrvatske i samostalno djeluje kao država u državi.
Naravno, putem nepravnih vlasnika i s velikodušnom pomoći vlasnika skrbničkih računa.
A ti se skrbnički računi jedino skrbe za svoje vlasnike, fućka im se za međunarodnu priznatu Republiku Hrvatsku!

U Zagrebu, 14. srpnja 2006. godine

Ovu predstavku, odnosno Otvoreno pismo Kulin bana, udruge nezakonito razvlaštenih dioničara, podržavaju svojim potpisima članovi nevladinih udruga, učlanjenih u Koordinaciju hrvatskih Udruga – Pravna Država.

Otvoreno pismo uputili smo:
1. Predsjedniku RH Stipi Mesiću
2. Predsjedniku Hrvatskog sabora Vladimiru Šeksu
3. Predsjedniku Vlade RH dr. Ivi Sanaderu
4. Potpredsjednici Vlade RH Jadranki Kosor
5. Potpredsjedniku Vlade RH Damiru Polančecu
6. Ministru Unutarnjih poslova Ivici Kirinu
7. Ministru financija Ivanu Šukeru
8. Mladenu Bajiću, DORH
9. USKOK-u, Ravnatelju g. Cvitanu
10 Glavnom Državnom inspektoru Kruni Kovačeviću
11. Vesni Škare Ožbolt, zastupnici u Hrvatskom saboru
12. Klubu zastupnika Hrvatske demokratske zajednice – HDZ
13. Klubu zastupnika Hrvatske narodne stranke – Liberalni demokrati – HNS
14. Klubu zastupnika Hrvatske seljačke stranke – HSS
15. Klubu zastupnika Hrvatske socijalno-liberalne stranke – HSLS
16. Klubu zastupnika Hrvatske stranke prava – HSP
17. Klubu zastupnika Hrvatske stranke umirovljenika – HSU
18. Klubu zastupnika Istarskog demokratskog sabora – IDS
19. Klubu zastupnika nacionalnih manjina
20. Klubu zastupnika Primorsko-goranske stranke – Slavonsko-baranjske hrvatske stranke – Međimurskog demokratskog saveza – PGS/ SBHS/ MDS
21. Klubu zastupnika samostalne demokratske srpske stranke - SDSS
22. Klubu zastupnika Socijaldemokratske partije Hrvatske – SDP
23. Klubu nezavisnih zastupnika
24. Odboru za zaštitu ljudskih prava Hrvatskoga sabora
25. Ambasadoru Europske unije u Zagrebu
26. OESS-u

i svim medijima