Marketing
Shine On You Crazy Diamond
Mislim da mi je dužnost da ovo stavim:
Kopi-pejst
PINK FLOYD
Priča o slavnoj londonskoj 'psihodeličnoj' četvorci započinje 1965. kada su se u prvotnom sastavu okupili Syd Barrett (Roger Keith Barrett) na gitari, Roger Waters (Georg Roger Waters) na basu, Nick Mason (Nicholas Berkeley Mason) za bubnjevima te Rick Wright (Rihard William Wright) za klavijaturama.
Syd Barret rođen je u Cambridgeu 1946. godine gdje je pohađao Cambridge High School For Boys zajedno s Watersom i Gilmourom. Nakon 'sudbonosnog' odlaska Roger Watersa na studij arhitekture u London i upoznavanja s rođenim Londončanima, Nick Masonom i Rick Wrightom, dolazi do formiranja benda Sigma 6. Bend nije polučio nikakav uspjeh, a uspjeha nije bilo ni nakon što su nekoliko puta mijenjali ime do konačnog, u tom sastavu, naziva Abadasi. U grupi Abadasi je uz Writea, Watersa i Masona bila i Juliette Gale, vokal, kasnije životna družica Rihard Writea. Naravno da se ni u tom sastavu nisu održali, te su u tko zna kojem pokušaju formiranja benda, a uz pomoć Watersovog starog kolege Syd Barretta koji se na njegov poziv pridružio bendu, formirali The Pink Floyd Sound. Ime bendu je nadjenuo Syd Barret prema ploči dva bluesera Pink Andersona i Floyd Councila.
Kao i znatan broj bendova '60-ih godina i Floydi su svoje prve nastupe imali u poznatom Marquee klubu. Prvi koncert održali su početkom 1966. godine i nakon vrlo kratkog vremena stekli su znatan broj obožavatelja zahvaljujući svom specifičnom zvuku. Jedni su od pionira londonske underground scene čiji su i bili najznačajniji predstavnici, te su također jedan od prvih bendova koji se koristio light showom na svojim koncertima. Nakon početnih nastupa u Marquee klubu zaredali su koncerti diljem Londona, od kojih treba svakako izdvojiti nastup u Roundhouseu pred 2000 ljudi na promociji prvog underground časopisa u Europi te koncert u londonskom Royal Albert Hallu.
U siječnju 1966. izlazi njihov prvi singl "Arnold Layne" nakon kojega je karijera sastava krenula uzlaznom putanjom. Slijedilo je potpisivanje ugovora za EMI koncerti na festivalu u Alexander Palaceu i Queen Elizabeth Hallu, nastup u showu Top Of The Pops te izlazak drugog singla "See Emily Play" (prvotnog naziva "Games For May") koji je izbio na peto mjesto britanske top ljestvice. Prvi album Pink Floyda izlazi u ljeto 1967. godine i do dan danas smatra se jednim od najboljih britanskih psihodeličnih albuma. Riječ je, naravno, o albumu "Piper At The Gates Of Dawn", na kojem je gotovo sve pjesme (njih 10 od 11) napisao Syd Barrett. Riječ je o vrlo osebujnom i originalnom albumu, sa mnoštvom zagonetnih zvukova, melodija i solo dionica ("Astronomy Domine", "Interstellar Overdrive") te vrlo interesantnih tekstova ("Bike").
Nakon izlaska prvog albuma uslijedila je američka turneja koja je završila ranije nego je to bilo planirano zbog Sydovih problema s LSD-em. Barett više nije bio u stanju nastupati u živo, a čak se znalo događati da većinu koncerta provede buljeći u jednu točku lupajući nekoliko istih akorda. Kao rješenje ovakve situacije vidjeli su u David Gilmouru, mladom gitaristi, Barretovom prijatelju koji ga je još u školskim danima poučavao prvim riffovima Stonesa, koji bi nastupao s bandom u živo dok bi Syd i dalje pisao tekstove i pridonosio daljnjem stvaranju novih materijala. Na žalost ni to nije bilo ostvarivo te je Barrett, svega nekoliko mjeseci nakon dolaska Gilmoura, i službeno napustio bend. Godine 1967. izlazi album "A Saucerful Of Secrets" na kojem je Waters preuzeo ulogu glavnog stvaratelja. Kasnije su albumi "Piper At The Gates Of Dawn" i "A Saucerful Of Secrets" izašli u jedinstvenom omotu pod nazvanom "A Nice Pair".
Nakon odlaska Barretta godina je bila ispunjena turnejama po Europi i SAD-u, a snimili su album za film "More". Godine 1969. izlazi njihov treći studijski album pod naslovom0 "Ummagumma". Riječ je o dvostrukom albumu od kojeg prvi disc ili prva playjka sadržava koncertni nastup u Mothers Clubu, dok se na drugom nalaze autorski, 'eksperimentalni', uradci svakog od članova benda.
Što se Syda Barreta tiče, on je nastavio samostalnu glazbenu karijeru i snimio dva albuma od kojih je prvi "The Madcap Laugs" izašao početkom 1970., a drugi, jednostavno nazvan, "Barret" u studenom iste godine. Na prvom albumu surađivao je s Gilmourom i Watersom dok su mu na drugom albumu pomogli Gilmour i Wright (Gilmour je čak i gostovao na koncertu Syd Barreta u Olimpiji). Oba albuma izdana su na EMI-jevoj podetiketi Harvest.
Pink Floyd su 1970. godine izdali "Atom Heart Mother", album s kravom na omotu na kojem se nalazi pet vrlo osebujnih pjesama od kojih posebno ističem "Alan's Psychededlic Breakfast", skladbu u kojoj pratimo glavnog junaka u pripremanju i konzumiranju jutarnjeg obroka. Pjesma je podijeljena u tri djela (Rise And Shine; Sunny Side Up; Morning Glory). Album "Atom Heart Mother" prvi je 'broj jedan' Pink Floyda na glazbenim top ljestvicama, no to je bio samo njihov početak jer najbolje je tek dolazilo.
To 'najbolje' se svakako nije moglo reći za albume "Meddle" (inače, meni vrlo drag album s dvije izvan serijske skladbe: "One Of These Days" i "Echoes") i "Obscured By Clouds" na koje je kritika ostala ravnodušna, a ni kod šire publike nisu postigli značajniji uspjeh. No, sve je to bilo samo zatišje pred buru.
Godine 1973. izlazi mega popularni album "The Dark Side Of The Moon" koji se prodao u nevjerojatnoj tiraži te je postao i prvi američki broj jedan Pink Floyda. Ukupno se na Billboardovoj top ljestvici zadržao 741 tjedan, a 1993. ponovno je došao na top ljestvice u Britaniji i to na njihovo četvrto mjesto. Riječ je o konceptualnom albumu na kojem se nalaze dva velika hita "Money" i "Time" čiji se uvodi i danas koriste u raznim jingleovima za reklame i emisije. Vrlo specifičan omot koji ima ovaj album djelo je George Hardiea. Na omotu se nalazi prizma koja lomi svjetlost i pretvara ju u spektar duginih boja koje se protežu preko omota cijelog albuma i vraćaju u prizmu koja ih ponovno pretvara u bijelu svijetlost. Autoru su kao nadahnuće za prizme bile egipatske piramide, vječni simbol pohlepe, megalomanije i neutaživ ambicije. Neke od tih tema su i obrađene na samom albumu, a osobito u pjesmi "Money". "The Dark Side Of The Moon" ponovno je re-izdan 2003. godine povodom 30 godina od izlaska izvornika i to u novoj SACD tehnologiji s modernije izvedenim omotom.
Nakon toga ih više ništa nije moglo zaustaviti. Redali su se spektakularni nastupi u Americi i Europi sa zapanjujućim efektima. Turneju su zaključili u londonskom Earl's Courtu gdje su nastupili pred 18 000 ljudi.
Godine 1975. izlazi "Wish You Were Here". Članovi benda ga i danas ističu kao njima najdraži i najbolji album, dok ga je kritika onoga vremena dočekala vrlo hladno. Neki su rekli da je to i bilo za očekivati s obzirom na standard koji su si postavili albumom "The Dark Side Of The Moon". Bilo kako bilo, album je izbacio dva hita, planetarno popularnu baladu "Wish You Were Here", te maratonsku "Shine On You Crazy Diamond" kojom album započinje i završava. Prilikom snimanja albuma u studiju se pojavio i Syd Barrett s izjavom da je došao snimiti svoj dio, no svoju dionicu nije dobio. Tijekom sedam godina koliko se nije vidio s momcima iz benda Syd se toliko fizički promijenio (nekoliko desetaka kilograma viška, obrijane glave i izrazito blijede puti) da ga gotovo nisu prepoznali. Iako nije bio osnivač Pink Floyda, njegova zasluga i doprinos su neupitni stoga je i pjesma "Shine On You Crazy Diamond" napisana je upravo za njega.
Izrada omota albuma ponovno je bila povjerena George Hardieu koji se i ovaj put potrudio da album ne bude zapamćen 'samo' po njegovom glazbenom sadržaju. Slika koja svakako odskače od cjeline prikazuje dva čovjeka kako se rukuju od koji je jedan u plamenu. Na ovom potonjem nije se rabila fotomontaža niti bilo koji dugi fotografski trik već je riječ o autentičnoj snimci na kojoj je kaskader Ronnie Rondel uistinu gorio. Ipak je prilikom snimanja 'vatrene' scene nosio zaštitu u vidu azbestnog odjela te perike na glavi.
Nakon izlaska albuma "Animals" (1977.) sve više dolazi do trzavica unutar benda. Osobito se to vidjelo na turnejama na kojima je Waters postao sve nervozniji pa nisu izostajali ni verbalni sukobi s publikom. Kao rezultat toga Waters je napravio djelo "The Wall", koji upravo i simbolizira 'zid' između njega i publike. Ovaj album bio je gotovo u potpunosti Watersovo djelo. Na albumu se nalazi i vjerojatno najveći hit Pink Floyda "Another Brick In The Wall" koji je dosegao prvo mjesto britanske top ljestvice singlova. Prema albumu snimljen je i istoimeni film s Bob Geldofom u naslovnoj ulozi. Na ovom albumu Pink Floyd su posljednji put djelovali u sastavu Waters, Gilmour, Wright, Mason.
Izlaskom "The Final Cut" 1983. godine došlo je do razlaza unutar benda. Richard Wright je napustio grupu, a i David Gilmour i Nick Mason su jedva sudjelovali u stvaranju ovog albuma. Mnogi su ovaj album proglasili najslabijim i najnemaštovitijim djelom Pink Floyda.
Ponovno su se vratili na scenu 1987. s "A Momentary Laps Of Reason", Richard Wright je na njemu sudjelovao kao pridruženi glazbenik u bendu. Album je bio jedan od 5 najprodavanijih albuma te godine u Britaniji. Waters im je tužbom pokušao uskratiti korištenje imena Pink Floyd, no nije uspio. Nakon izlaska "A Momentary Laps Of Reason" uslijedila je turneja "Delicated Sound Of Tunder". Godine 1994. izlazi i posljednji album "Division Bell" nakon kojega je održana spektakularna svjetska mega turneja "Pulse" koja je uključivala i koncertnu izvedbu cijelog albuma "The Dark Side Of The Moon".
Do danas Pink Floydi nisu objavili novi studijski album već su izdali dvostruki album hitova "Echoes" te dvostruki live album "Is There Anybody Out There, The Wall Live 1981" u dva izdanja, jednom luksuzno opremljenom limitiranom i drugom, normalnom izdanju.
Post je objavljen 19.07.2006. u 22:44 sati.