Marketing
Ako pustimo da nam muče djecu
Drage moje,
da idemo u duboke rasprave?
Ili da pustimo sve skupa na miru?
Mogu vam se otvoriti do kraja, razgolititi dušu i dopustiti da je secirate kako želite.
Teško da se mogu promijeniti.
Ni ja, a ni duša moja.
Svojoj
prijateljici
sestri
kćerki
nikad ne bih savjetovala da stisne zube i izdrži
dok im neki
prijatelj
rođak
brat
bivši muž
ljubavnik
maltretira djecu.
Ako ne dopušta da je dijete nazove telefonom u bilo koje doba dana
da čuje mamin glas..
To ja zovem maltretiranjem.
I nema se tu vremena za strategije.
Prvo se pomaže kćeri ili sinu, a onda se razrađuju strategije kako se ista ili neka slična priča ne bi dogodila opet.
Draga Mima, oprosti što sam ovako bezočno iskoristila tvoju bol da bih objasnila svoje stavove, ali bilo je jače od mene. Neću više reagirati, neću komentirati, jer tvoji problemi su tako stvarni i veliki.
Ali ne mogu shvatiti popuštanje i prepuštanje...
Ili možda ipak mogu.
Pa zar je moguće da smo dopustili novinama i ostalim medijima da nam kreiraju razmišljanja?
Čitamo i gledamo tragične priče, neke se odvijaju i pred našim očima. Slušam reakcije poznanica:
ma što ga je ženila
što joj je to trebalo
ni jedan dinar ne zvoni sam za sebe
mogla je šutit
mogla je doma bit, šta ima šetati s prijateljicom
ma gdje to ima da žena ide van s društvom, bez muža
pa dobro..jedan šamar, nije smak svijeta
dijete mora biti s ocem, otac je otac ( bez obzira što je monstrum, hej! )
Poludim.
I uzalud mi je. Odgovaraju mi poput sličnih komentara koje sam tu dobila, da su situacije specifične, da moram razumjeti strah, da ljutnja ne riješava stvari i probleme...
Hoće li netko jednom stati na starnu žrtve?
Odmah!
Na stranu djeteta koje pati?
I prestati tražiti razloge za odgodu!
Svaki dan u novinama pojavi se neka nova priča, neka nova patnja, komentari po forumima izazivaju gađenje.. odite na arhivu Jutarnjeg i Anin slučaj, ne morate dalje...
Zašto nam je tako?
Jer to same dopuštamo, a monstrumi i čudovošta to osjećaju.
Žive i rastu zalijevani svim našim slabostima, popuštanjima, prepuštanjima...razmišljanjima, odgađanjima, traženjem opravdanja...naći ću vam stotine izražaja sličnih gluposti kojima smo si u stanju produžiti agoniju i patnju.
Pristati na mučenja i torture, bilo fizičke ili psihičke.
I donekle je dobro ako to činimo same sebi.
To smo si same odabrale
Ali
Ako pustimo da nam muče djecu...
Kakvim nas to osobama čini?
Razmislite
Ja svoju kćer ne učim da izdrži bilo kakvu torturu ili patnju.
Jer NITKO na ovome svijetu nema je pravo maltretirati, zabraniti joj telefonski poziv bilo kome, a najmanje roditelju.
Jedinu strategiju kojoj je podučavam je promptno traženje pomoći, ako si ne može pomoći sama u rješavanju problema.
Stiskanju zuba ću je podučiti par dana prije poroda, ako doživim taj lijepi trenutak.
I ne morate mi se ispričavati ako mislite drukčije. Ja poštujem i potpuno suprotna mišljenja i ponekad sam u stanju korigirati i vlastito ako shvatim gdje griješim.
Svoj stav o reakcijama na maltretiranje djece neću nikada mijenjati.
Mučenom djetetu treba pomoći odmah, maknuti ga daleko iz okruženja mučitelja. Druge alternative nema.
Post je objavljen 19.07.2006. u 13:46 sati.