Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pipipiaf

Marketing

Besmisleno cudo i dalje tinja...

To love somebody meaning never having a reason to say I'm sorry... Iliti u slobodnome prijevodu: Voljeti nekoga znaci ne imati razloga ispricavati se... Tako je to bilo u onom tako lijepo nevinom filmu iz 60-ih, ako se tkogod jos sjeca, s tako eksplicitnim naslovom: Ljubavna prica...
(da ne bi tko pomislio da je riječ o kritici klasnog američkog društva...)

Unatoč tome i svemu ostalome, posebno tome što ne živimo više u lijepom, nevinom vremenu (u ovome vremenu vrijede drugi zakoni), ja bih se ipak malkice ispričala za svoje nejavljanje. Razlog je vrlo 'ruski', očekivan čak: nisam imala interneta. Bila sam - u doslovnome i prenesenome smislu - odsječena od svijeta. Ja na svome malome otoku, u svojoj maloj sobi, osim mobitelom, bez komunikacije s ostatkom svijeta... Hm, hm... Naslućujete malu laž...? Nerofl? OK, prvi dio nije laž, drugi ipak jest: hodočastim svakodnevno na faks, po knjižnicama se muvam kao donedavno žohari po mojoj sobi... navečer sam preumorna, uronjena većinom u svoje misli koje mi se ne čine dovoljno zanimljivima da bih ih s vama podijelila. Čitat ćete - koga će zanimati, naravno, u mome doktoratu...

U Petrogradu je, nakon groznih vrućina, pala kiša. Da opere sudionike summita G8... Grad se uglancao za najjače ekonomske sile svijeta da pokaže svima: "Ne, nismo mi Rusi ispali iz igre...". Glancanje grada je išlo dotle da je gradonačelnica Petrograda zamolila građane da se lijepo obukusmijehsmijeh Putem do jednog kluba u subotu navečer turnuli su mi u ruku crveni cvjetić, popularni karanfil, da budem na diku i ponos ruskome narodu...wink Ako znate koliko često ulazim u minicu i visoke štikle, znat ćete i da sam iz ruske (ženske) raje iskakala kao govno iz punča, smijehsmijeh, ... sve dok cvjetić u mojoj ruci nije popravio stvar...wink

Ludi, ludi svijet, dragi moji... Ludi, ludi...

Anyhow... Hodočastim na faks svakodnevno jer sudjelujem u jednoj ljetnoj školi, uglavnom s američkim predavačima i ruskom opozicijom (u predavačkoj strukturi) i ruskim studentima i američkom opozicijom (u slušačkoj strukturi). Moram priznati da je jako zanimljivo. Osim jedne cure Bosanke (bosanske Srpkinje) i predavačice-Europljanke iz Novoga Sada, ja sam jedini (hrvatski) autsajder... Iz male, balkanske države... Priča se o feminizmu, nacionalizmu, globalizaciji i razlikama među megakulturama. Kao primjere povijesnih i sadašnjih grešaka ne izvlači se glava iz vlastitog (ruskog ili američkog) pijeska, nego iz našeg - 'balkanskog'... Ja sam im jako zanimljiva kao predstavnica tog divljeg diskursa... A meni su oni zanimljivi kao predstavnici samozaljubljenog i moćnog svijeta koji o svemu drugome - osim o sebi samima - mogu 'jako pametno i na visokom nivou' govoriti. rofl

Strastveni poljubac rusko-američki koji svakodnevno doživljavam tijekom predavanja toliko promašuje svoju bit: svatko od njih govori iz svoje pozicije jedinog i ekskluzivnog poznavatelja Istine i na koncu konceva meni nalikuju na klaune koji se dobacuju lopticama... igraju out-of-time & out-of-space ping pong...

Mislim o ratu kroz Freuda, o nacionalizmu i globalizaciji kroz Andersona, o medijskome društvu kroz Nietzschea i Barthesa... Stvari o kojima dugo razmišljam sada padaju na plodno tlo, što je dobar zaokret - premda oprezan s moje strane - u ONU strukturu znanja koju želim imati: visoku, ali ne hladnu, distanciranu, ali ipak uronjenu u stvarnost...

Dobro je biti autsajder: nitko ti ne zamjera poziciju gledatelja, sakupljača, a ugodno se - čak i pretjerano - iznenade kad im ti - iz svoje pozicije autsajdera - povežeš neke njima složene stvari u ... hm, hm... banalne istine...?

Ne mogu odoljeti a da ne završim sljedećim:

Nad krajolicima, nad zelenim boricima
uvijenim u maglu i dim, nad staklima
što se lede od daha đavola
nad tankim nitima globulina, nad kapljicama što se grušaju
nad papirima što ih raznosi vjetar

Nad strujama što podmuklo tope zlato i čelik
nad vjetrovima što huje pustim obalama
uzaludno tražeći lepršave haljine i zvuk usne harmonike
Nad mrklim aoristima, pougljenim imperfektima
nad kolonama, nad kolonama bez kraja

ponovno će proklijati nesretna ljudska sperma
ponovno će svoje žezlo podići mrkli bog
Vodat ćemo unučad između ruševina, misleći da
smo na plaži
Bit ćemo mrtvi a mislit ćemo da živimo...


Tako ja doživljavam Njih - i sebe - zahvaljujući Njima - tako jako živom...

Pusa velika, do sutra,wave
pipi_piaf


Post je objavljen 17.07.2006. u 18:11 sati.