Marketing
Quand j'avais 16 ans je m'ai tue
U bezimenom gradu rođena je bludnica noći, dnevno dijete nevinosti. Rođena je vila proizašla iz narkomanski stvorene iluzije ljubavi između dvoje maloljetnika, a za njeno stvaranje je bilo dovoljno gubljenje jedne nevinosti i dječački neoprez. Rođena je na ulici, stavljena na lađu napravljenu od listova palme i puštena na Crnu rijeku da plovi vjerojatno u smrt.
No, pronašla ju je jedna dama noći i odgojila.. malena je imala prekrasnu crnu kosu, oči crne poput krila šumskog jelenka i put glatku i bijelu poput porculanske lutkice.
Voljela je vodu, šarene papiriće razasute po pločniku i duge zime..
Bila je anđeo s greškom, prelijepa, nijema , nevina i zatočena u okovima svoje nemogućnosti da se izrazi. Nikad se nije smijala, nije ni poznavala tu emociju, a i njene usne nikad se nisu micale. Bojala se stranaca, jer je za sve bila samo jadna marioneta.
Bila je slaba, njene tanjušne nožice su klizile u prevelikim čizmama koje joj je dao neki siroti didica. Imala je toliko tanak vrat da se činilo da će on svakog trena pući i da će crna glavica klonuti.
Rasla je na ulici, nikad nije upoznala sreću, no radovale su je sitnice poput šarenih papira na pločniku, no to nije znala pokazati na drugi način osim hvatajući ih u zraku kada bi vjetar jače zapuhao. Tako je i satima sjedila na Crnoj rijeci, promatrala fetuse kako plutaju na površini skupa s nečistoćom ovoga svijeta i razmišljala o tome kako je i ona mogla biti samo još jedan fetus izgubljen u crnoj vodi. No, ta ju pomisao nije plašila, jer joj se rijeka činila nekako neobično živom.
Njena nevinost se činila božanskom i svi su je promatrali, a ona je vječito bježala skupa sa sjenkama noći. Dana se nije bojala, iako joj je sunce peklo vilinski blijedu put, ali noć ju je plašila, jer su sve noći bile obilježene bukom, glasovima koje ona nije mogla ispustiti. Govorila je šutnjom, a oči su bile zrcala njene duše.
U noći jednog zimskog dana prišao joj je intrigantni stranac i odveo je u novi svijet. Uzeo ju je za ruke, priljubio uz svoje tijelo i obećao da će ju uvijek čuvati. No, on je volio samo njenu sposobnost da šuti i ne pokazuje osjećaje. Sviđao mi se način na koji se ona nije mogla oduprijeti na sve njegove nasrtaje.
Odveo ju je u neki mračni podrum i stavio u kavez složen od tvrdog čelika. Danju bi u podrum dovodio razne slojeve ljudi da se dive njenoj nevinosti i da ismijavaju njenu nesavršenost, a noću bi se služio njome da utaži svoje animalističke žudnje. Bila je samo njegovom bludnicom. Zatočena u dva kaveza, onom čeličnom i još jednom mnogo gorem zatvoru koji se načinjen od rešetaka njene tišine.
Danima je sjedila u kutu malenog kaveza i dugim noktima urezivala tragove na svojoj koži i više nije bila poželjna. Njenih 16 godina je bilo obilježeno šutnjom, a nikad se nije znala izraziti ni slovima. Koža je pucala pod pritiskom oštrih noktiju i mala vila je krvarila dok slabašno srce nije prestalo tući.
Manijak ju je izvadio iz kaveza, obrisao krvave rane s nje i još jednom dotaknuo svaki pedalj njenog tijela. Njene crne oči su bile otvorene dok ju je nosio do Crne rijeke i pustio da pluta na površini. Bila je toliko lagana da je za razliku od ostalih leševa plutala na površini, baš poput fetusa koje je satima znala promatrati… vratila se svojoj rijeci, a umrla je kad joj je bilo samo 16!
Post je objavljen 16.07.2006. u 20:28 sati.