Sve živo na ovoj planeti komunicira međusobno. Smatra se da čak i jednostanični organizmi, poput bakterija, ali i virusa, možda čak i priona, komuniciraju međusobno putem sinteze i otpuštanja raznih kemikalija-transmitera, na isti način kako međusobno komuniciraju razne stanice višestaničnih organizama.
Na kraju, i sve informacije – vidne, slušne, taktilne, i ostale – prenose se na isti način : promjenom naboja na jednom mjestu stanične membrane, koji dovodi do promjene polarizacije cijele stanice, što uzrokuje sekreciju ili otpuštanje/vezivanje transmitera, koji se dalje prenosi i izaziva lančanu reakciju. Takav impuls putuje živcima do mozga, gdje se obradi i stvara se slika, zvuk, miris, percipira se oblik. A zatim nas on provocira na neki od odgovora, koji ponovno istim načinom odlazi do periferije – primjerice do usana koje se razvuku u smješak ili grimasu, ili pak do glasnica koje zavibriraju i proizvode zvuk.
Čovjek je ipak, još uvijek, najsavršenija životinja, pa je načine komunikacije navelike nadogradio. Osim vlastitom, biološkom komunikacijskom opremom, služimo se telefonima, kompjutorima, faksovima i još mnogočime, no osnovna su osjetila preduvjet svega.
Naravno, kada nešto čujemo, vidimo,opipamo, namirišemo ili osjetimo na neki drugi način, da bi do komunikacije došlo, moramo odgovoriti. A odgovor može biti mimičan, svjestan ili nesvjestan – pokret, gesta, grimasa, nesvjesna promjena držanja – no, najčešće je verbalni.
Mi smo jedina živa vrsta na Zemlji koja je u stanju verbalno odgovoriti i beskrajno modulirati taj odgovor, za razliku od životinja čija su glasanja također oblik verbalnog odgovora, prilično limitirana. Čovjek je svoje verbalne mogućnosti razvio do neslućenih razmjera, pretvorivši ih u sredstvo umjetničkog izražavanja, uvjeravanja, ali i borbe – ne kažu slučajno za nekoga/neku da ima jezik oštar poput mača.
Ja sam, da ne budem baš skromna, jedna poprilično jezično oboružana osoba. U svim značenjima ove sintagme, hvala na pitanju! Imam brz i oštar jezik, no vrlo dobro povezan sa šufitom, tako da u rekordnom roku na provokaciju iznađem britak, ubojit i pametan odgovor, u čemu se slažu svi koji me znaju, i prijatelji, ali i oni koji to nisu.
I, možete li zamisliti kako mi je kada ne mogu odgovoriti na neko pitanje, ili provokaciju, kada sam čisto fizički zapriječena. Kolika se količina frustracije tada nakupi u meni, a ne može van na omiljeni otvor – usta!
Eeee, tako mi je danas bilo, kada sam poslije posla otišla kod moje drage prijateljice M,,stomatologice, na redovno mjesečno održavanje. M.mi je odlučila promijeniti danas jednu akrilatnu plombu na četvorci gore desno, a još jednu istu takvu na šestici, isto desno gore, odlučila sam ostaviti za idući tjedan.
Prije nego što me krenula raditi smo malo popričale, onako kako mi znamo – red tračeva, red informacija o shoppingu, red opće kulture. Ali, M.redovito, a tako i danas, najsočnije stvari počinje pričati kada imam široko razjapljena usta puna pumpica za slinu, tampona i raznorazne željezarije.
OK, shvatila bih ja da je njoj to super prilika da nešto kaže, bez da ju se prekida, ali ona baš uvijek navali čuti i moje mišljenje, baš tada.
- I, što misliš? Jesam dobro napravila? – pita me M.
- Ahaaa, arghaaa...ghrjeeesssiii – tako nekako zvuči moj odgovor, uz bjesomučno kimanje.
- A što misliš, imam li još šanse kod njega nastavljanjem iste sheme, ili trebam promijeniti taktiku?- muči me i dalje.
- Žljombrgfjeowšwsfvr... – opet ja.
- Znaš, ja te baš ništa ne razumijem – opet ona. – Čekaj da ti izvadim pumpu.-
- Znaš...šljjjaps...ssrrrkkkk...reći ću ti poslije – napokon, sva zapljuvana i mokra do ušiju, uspijevam procijediti.
- A dobro...- malo razočarano će ona.
Dobro, poslije smo išle na kavu u obližnji kafić, i lijepo se ispričale.
Ali, svaki puta me obuzme onaj bijes i nemoć,onaj osjećaj totalne bespomoćnosti, kada trebam i želim nešto reći a ne mogu. I tlak mi naraste do nebesa, kada želim nešto reći i objasniti, a ne mogu. Baš ružan feeling – poput onih snova-noćnih mora u kojima ležiš na tračnicama i ne možeš se maknuti a vlak ti se nesmanjenom brzinom približava.
A idućeg petka kada odem na promjenu druge plombe, opet će biti isto : M.će baš kada mi nakrca svega i svačega u usta započeti najzanimljviju priču dana, a ja ću opet puštati neartikulirane glasove, ljuta i gnjevna, i pokušati odgovoriti.
Sutra ( tj.danas jer je već subota) ujutro, moram s majkom već rano, dok nije postalo pretoplo, do grada. Majčica najdraža se malo oparila (legli zaostaci penzija, naravno), pa bi sada malo u shopping krpica, a ja sam joj, pretpostavili ste, glavni savjetnik. Idućeg tjedna seli preko ljeta u Umag (ja je vozim) pa prije puta mora malo u nabavu. Pa bi neku haljinicu ljetnu, pa možda i nove sandale (natikače je kupila prošli mjesec, tj,kupila sam ih joj ja za rođendan, jedne baš slatke, s punom petom od pluta, a sprijeda sa šarenim kožnim cvjetovima i kristalićima), pa onda još štogod ako joj se svidi...
Naravno, ako ja nešto lijepoga nađem za sebe, neću se jako suzdržavati – pa da se opet, u dva dana, po drugi puta isfrustriram, taman posla!
Ako do sada niste znali na koga sam se uvrgla, valjda vam je sada jasno...
Post je objavljen 15.07.2006. u 00:15 sati.