Osoba, ranih 30-ih godina, sve u životu ide naopačke. Puna sam frustracija koje ne znam kako izliječiti. Netko se iskaljuje na nekom drugom. Ja nisam taj tip. Sve držim u sebi i "kuham". Osjećam se već "reš" pečenom iznutra. Moja kolegica kaže da mi je "sperma udarila u glavu". Možda i je. Ona je tip koji troši abnormalno puno na sebe, na odjeću, šminku, obuću, sve šta kupuje mora biti neka marka i "in". Troši i muškarce, ne muče ju puno bračni zavjeti (zato se i čudi što ja ne, kao rastavljena, slobodna osoba ).Mene gleda svisoka, kao jadnicu, i ne razumije zašto si ja nešto ne priuštim. Mene ne privlače marke, i ono što kupujem ne mora biti s nekim potpisom. Bitno je da je kvalitetno i da mi se sviđa. To može biti i krpa s placa. Kupim ja i neke skupe stvari, ali rijetko. Kupila sam sunčane naočale koje su koštale toliko da mi je i danas slabo kad se sjetim. Ali bila je to "ljubav" na prvi pogled, pa još kad su sjele na moj nos "kao da su rođene" za mene… nisam odolila, iako pazim na novce, ne zato što sam škrta, nego zato što sam se našla u takvoj životnoj situaciji, da jednostavno moraš takav biti.
Vozila sam baku doktoru, pa u apoteku. Onda je ona žedna, kao i svaki put kad ju nekud vozim. To znači da moramo ići na uobičajeno mjesto gdje ona popije pivu, a ja kavu. I svaki put nas čudno gledaju. Starica od 80 i kusur godina maže po pivi. A ona svaki put iznova počne priču "a, mila moja….. zakaj si ja ne bi priuštila u životu pivu, kad tvoj stari svaki mjesec zapije cijelu penziju…. Kaj imam od života… ništa, kao ni ti jadnice moja.. nek ide sve kvragu i život i sve…. Da smo tak nesretne…" . Svaki put ista priča, kao da ja njoj prigovaram što si ona popije koju pivu. I pije ona tako svoju pivu, a ja dimim i pijem kavu (previše pušim, znam) i gledam oblake, ljude koji prolaze. I onda se stvarno osjećam još jadnije. A i zato što baka svaki put kad se zagleda u mene počne plakati (zbog moje jebene sudbine) i još mi naglasi to koliko se ona već dosad naplakala zbog mene. Onda mi cijela moja situacija izgleda još strašnije, nego što možda je. Ali ja otplaćujem njene suze štihanjem vrta, slaganjem drva, razvažanjem kud god treba i još mnogočime.
Ne znam kako se druge rastavljene žene opet "dignu" na noge. Ja stalno šepam. Nestao je moj nekadašnji život. Nije bio bajka, zato sad i jesam "sretno" rastavljena. A ovaj sadašnji život mi se uopće ne dopada. Navikneš se na nešto, i onda kad to nestane, izgubljen si. A ja sam inače tip koji ne voli promjene. Zato su se svi čudili kad sam pokrenula razvod. Zapravo ja sam se najviše čudila sama sebi.
Post je objavljen 13.07.2006. u 19:36 sati.