Sliku koju imamo o sebi odraz je našeg životnog iskustva, doživljenih uspjeha i neuspjeha i ponašanja drugih ljudi prema nama.
Prve i najvažnije poruke o tome tko smo i kakvi smo primamo od članova svojih obitelji u najranijem djetinstvu.
Roditelj koji negativno vidi sebe skloniji je negativno procjenivati i svoje dijete.
To se zamalo meni dogodilo.
Nametnuli su mi sliku da samo kad budem apsolutno savršena onda mogu biti prihvaćena od drugih.
Kada sam postala roditelj trudila sam se biti savršena u svemu (mada je to neizvedivo, ali trudila sam se...).
Ali unatoč mom trudu, moje dijete nije postalo NAJsavršenije.
I tada mi se ponovno počela rušiti slika o samoj sebi.
Obožavam svoje dijete, ali sam se pitala zašto mi je toliko osobno teško kad napravi neku nepodoštinu, kad urla, kad cvili, kad je sebična, kad je gruba...
Smatrala sam to svojim osobnim propustima, a ne razvojnim fazama.
Očekivala sam da ću svim svojim znanjem nadvladati silu života kroz koji svaki čovjek mora sam proći.
Nitko nije savršen, ni ja ni moje dijete. To konačno prihvaćam tako.
Ali ja je volim više od ičeg na svijetu baš takvu kakva je.
Dijete ne postoji zato da ostvari roditeljska očekivanja.
Dijete je došlo na svijet da ostvari samo sebe.
A roditelj je tu da bude stup, oslonac, podrška, utjeha, snaga,...
Najdraža moja, volim te do beskraja!
Post je objavljen 13.07.2006. u 18:17 sati.