Gdje su otišli svi moji muškarci? Slijedi neko pobrojavanje. Naravno, ne svih. Jer svaki je drugi.
Bio jednom jedan boksač. Pala sam na njega na prvi pogled. Nije mi se činio baš najpametnijim, ali je imao tjelo - Michelangelo ga ne bi bolje isklesao. Ima je i neke fix ideje i životne želje. Volio je djecu i zdrav život. Trajalo je par dana, pa je otišao na skijanje. I nikad se više nije javio. Još uvijek živim u uvjerenju da ga je neka lavina zatrpala. Nikad ga više nisam srela.
Nikad nijednog više nikad ne sretnem.
Majke mi, slomio mi je srce. Sjećam se da sam par dana tugovala. Jebiga, neću mjesecima patiti za nečim kaje trajalo 3 dana. Tugu sam utapala u tekili, cmizdrila za šankovima i po wc-ima...
Kad je netko pitao kaj mi je, frendica je odgovarala da plačem za frajerom.
"Pa, koliko su bili zajedno?"
"3.... aaaa... godine."
"A, jadna."
I jesam, bila sam.
S vremenom bih shvatila da je on dečko fin, mamin sin, a ja đavo i ne bi to potrajalo, ali onda mi je baš takav pasao.
Onda ima jedan nuklearni fizičar. Rekao je da radi u nuklearki. Nije htio reći kaj. Lijepše mi je misliti da je znanstvenik, nego da (ne znam) se bavi čišćenjem nuklearnog otpada. Bio je navratio u RH na praznike. Pljunuti jedan zgodan nogometaš. Zabavan i raspoložen za zabavu. Pomalo čudan. Vjerojatno i ozračen... Jedan od onih koje treba ukrotiti. E, da isto je bio bolesno građen. Zabavljali smo se tih dana dok je bio tu. Poslije se još čuli koji put. Danas i za njega vjerujem da više nije živ. Došao ga uran glave. Isto sam bila u kurcu kojih tjedan, dva, pa shvatila, prihvatila i pomirila se.
Ne patim nikada predugo. Ak me netko neće, znam da nema pomoći. Ili ak je neizvedivo, onda je neizvedivo.
Ovaj jučer mi nije trebao iz jednog jednostavnog razloga.
Konačno sam počela primjećivati neke drugačije muškarce. Kao onaj s tekme Ken. Zakaj Ken? Izgleda kao surfer ili maneken. Barbi je zamjenila Kena za surfera, a imam naviku kratiti riječi i maneken bi ispao Ken. Uglavnom, i taj Ken je nestao s lica zemlje. Pretpostavljam da ima neku ženu koja ga je pustila iz džepa za vrijeme utakmica.
Da se vratim Latino Loveru od jučer... Samo me unazadio. Taman sam napredovala, a sad mi opet nijedan ne bude zanimljiv.
Jučer isto... Bila vani. U jednom trenutku sjela. Skužila sam da se netko blago naslanja na mene. Pogledam: neki lik. Dobro je izgledao s leđa (nije imao sitničke uši - to mi je totalni turn off), meni je lagano već bilo prohladno, pa sam si mislila "nek, bar me grije. bum nabacila neku konverzaciju kad ubijem cigaretu". Pogađate? Nisam ni skužila u kojem trenutku mi je prestalo biti toplo. Napravila još đir. Nisam ga vidjela. Otišla.
Dobro, imala sam i veza.
Riječ obaveza mi dolazi od veza. Valjda se zato zgražam na tu riječ.
Za tima nikad nisam patila. Valjda zato jer sam ih stigla upoznati. :)
Brijem da ću opet ući u fazu indiferencije. Sad sam sjedila na kavi (poslovno) s frajerom: visok, tamnoput, crna kosica, obrazovan, bogat, single, zove me van, a ja razmišljam o tome kak mi je nokat pukao i da zakaj nemam rašpicu.
Za kraj malo (ne znam) ironije, satire, parodoksa, čega već...
Sinoć sam prvi put u životu sve mobitele ostavila u autu. Mislim si tko bi me mogao trebati od 3-8 ujutro. Sjedam u auto jutros - pun kurac i 800 propuštenih poziva. Desilo se neš. Nije sad bitno kaj. Sve je manje-više dobro prošlo. Ali... Wtf? Prokleti Murphy.
Jao piše mi se. Jednoj poznanici-frendici je dečko završio u zatvoru u EU. Tuka (!) bu njegovim starcima (koji nikad za nju nisu čuli) rekla da je trudna jer kao u posjetu može samo zaručnica. Svi su sad u 100 problema, a ova bude još pizdariju nadodala. Već je počela nositi trudničke haljetke. Bolesno. Bila je vani sinoć, a ta ne može nikam bez droge. Vrti ona kombinacije i velim joj ja "znaš, trudnice ne piju i ne droksaju se". Toliko je idiot da bude došla njegovim starcima i rekla "trudna sam! ajmo sad nazdraviti!". I ja se isto družim sa svakim.
Post je objavljen 13.07.2006. u 12:50 sati.