Sjedila je Mili na svom balkonu i gledala prolaznike jednostavno ih gledajuci, ne razmisljajuci o njima, ne dozivljavajuci ih pretjerano. Bili su samo kao neki pokretni objekti za razbijanje monotonije. Tisina je bila nevjerojatna, ali nije mogla otkriti da li je tako mirno i tiho samo u njenoj glavi, u njenim nezabrinutim Mislima ili je zaista tako tiho vani. Malo joj je to bilo neobicno..ipak je dan, po danu se uvijek neki zamor cuje, koraci prolaznika odjekuju...No nista, nikakvog zamora ni zvuka nije bilo. Sjedila je Mili, promatrala ljude. Nekako je pocela gledati kroz njih, lagano su nestajali, blijedili, iscezavali. Misli su pocele svoj tulum. Jurile su u krug, pa preskakale teme, vristale i divljale. Bile su svugdje - na moru, u Parizu, u Nizozemskoj, u svim stanjima, sa svim ljudima i njihovim mislima. Vristale su naokolo i stvarale kaos u Milinoj glavi. Mili se izbezumila i pokusala sprijeciti invaziju svojih Misli. Htjela je smiriti ih nekako, razmisljati o normalnim stvarima, o kuhanju, citanju knjige, setnji s Njim, kavi s prijateljicama, dorucku s mamom. Ali ne, njene su Misli kao pustene s lanca brisale sve razumne teme iz njeze glave i pojurile u svijet maste. Jednoga ce dana Mili odustati od pokusavanja i prihvatiti put kojim ju vode njene Misli. Mozda su one ipak u pravu.
Post je objavljen 13.07.2006. u 12:20 sati.