"BLOGOSFERA" u "METROU"
1.
Pojava rubrike "Blogosfera" u novopokrenutim besplatnim novinama nije mi mogla promaći. U prvi mah nisam znao da li da se radujem ili tugujem. Ako je to korak u prepoznavanju značaja blogova koji će istovremeno pomoći novopokrenutoj novini - raduje me. No ako je to svođenje ideje blog-novina na standardnu rubriku kakve u novinama postoje o modi, ribolovu, enigmatici, te svemu i svačemu, ako ostane samo na tome - ne mogu se ne žalostiti.
2.
I drugo pojavljivanje rubrike "Blogosfera" nakon sedmice dana ponovo me je ostavilo podijeljenih osjećanja. S jedne strane, kakva se blogosfera ocrtava kroz tu rubriku? Anemična, blijeda, beskrvna… eventualno kao izvor novih podataka i sadžaja, nedosezljivih na drugi način. Ona je samo potvrda značaja koji će razumjeti oni koji taj značaj već ionako znaju. Razlog postojanja takve rubrike može biti jedino što je onih koji znaju značaj blogosfere već ionako mnogo, dovoljno da opravdaju utrošak površine novina, ali neće puno pomoći da se objasni išta onima koji nisu osobno uronili u blogosferu. To je kao objašnjavati na engleskom osobine francuskog. Saznamo nešto o tome, ali ne dopremo do toga. S druge strane, čak i ovakva kakva jeste, ta je rubrika najzanimljivije što se pojavljuje u "Metrou". Sve drugo imaju i sve druge novine - i to znatno bolje.
3.
Moje ambivalentne reakcije na pojavu "Blogosfere" potiču od toga što vidim da postoje dvije mogućnosti koje se međusobno ne isključuju, dapače, koje mogu međusobno korespondirati na obostranu korist. Moja nelagoda proističe od bojazni da bi se sve moglo svesti i iscrpsti s jednom, već realiziranom mogućnošću ("Blogosferom" i sličnim rubrikama u drugim novinama), a odustati od druge (blog-novina).
Ne bi bilo prvi puta da se kod nas dogodi nešto takvo. Budimo realni - nismo plodno tlo za išta novo i dobro. Mi smo tipična provincija. Zašto smo mi provincija svijeta? Ni zato što smo mali, ni zato što nismo među najbogatijima, ni zato jer smo na rubu svijeta. I Vatikan je mali, ni Danska (iste veličine kao mi) nije među superbogatima i supermoćnima, ni Australija i Island nisu u središtu prometnih puteva, a mi jesmo. Suočimo se - naša zemlja je provincija zato što smo mi provincijalci.
Provincijalci smo po tome što se prvo treba nešto dogoditi u dijelovima svijeta koje provincijalno priznajemo za centre da bismo mi to prepoznali kao vrijednost i jurnuli imitirati, pri čemu se brzina imitiranja uzima za mjerilo bliskosti i srodnosti centru, bez uvida da tako uvijek kasnimo i uvijek smo u krivu. Tek što uspijemo postati papskiji od pape, sve je već deplasirano jer svjetski autoriteti već proklamiraju nešto novo. Tako smo osuđeni na vječno kašnjenje. S druge strane, vrijednosti koje imamo nismo sposobni prepoznati, ne vjerujemo u vlastite kvalitete i snage. Netko izvana treba nam reći da smo dobri, priznanje mora biti izboreno od svjetskih autoriteta.
Blog-novina bi mogla biti uspješna kod nas, pa bi na osnovu toga mogli prodati licencu svijetu. Umjesto toga mi radije kupujemo svjetske licence, to nam je garancija kvalitete. Pojavi li se kod nas neka nova ideja preko koje je ipak nemoguće prijeći, prvo je izžmikamo na beznačajnu trivijalnost, svedemo na njenu suprotnost, a zatim - kad takva poluči beznačajan rezultat - imamo novi dokaz da se novotarija treba čuvati.
Ukoliko "Blogosfera" ostane tek alibi da se ipak nešto pokušalo, te na račun toga odustane od onog pravog pokušaja, koliko god ona sama bila kvalitetna i uspješna, doprinijeti će samo gorkom okusu općeg beznađa u kojem uživaju samo samozadovoljni trutovi koji ga proizvode.
Post je objavljen 13.07.2006. u 09:44 sati.