Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vakuum

Marketing

Eyes wide open

Image Hosted by ImageShack.us


Bila jednom dva oka. Plava. Potpuno zdrava. Širom otvorena gledala su svijet oko sebe. I boje i događaje i vrtićke prijatelje i školsku ploču i prvi bicikl i more i pod morem i srednjoškolske dječake, a nešto kasnije i studente. Osim studenata, morale su gledati i brdo knjiga. I role i role nacrta. Odrolanih. I to naročito noću. Dok su sva druga oka, bilo koje boje žmirila, ova dva plava su gledala. Buljila. U nacrte, trokute, šestare, kutomjere, milimetre, decimetre i omjere. U sitne detaljčiće uz stolnu lampicu i jedinu dobru muziku sa cjelonoćnog prvog programa Hrvatskog radija.

Samo pred jutro bi malo zažmirila, na sat-dva, a onda natrag na posao. Buljenje. Jedva da su imala vremena trepnuti.

Onda je, jednog dana, lijevo oko vidjelo nešto mutno. Magle niotkuda. Vedar, sunčan dan, a okeco slabo vidi to što vidi. Zajedno sa desnim okom otišlo je okulisti. Zajedno, jer su bili nerazdvojni. Jer nije ovo priča o jednookom Jacku.

Bilo je to odmah nakon rata. Ali nisu okice znale da petokolonaši još uvijek vrebaju i da je njihov doktor bio ujedno i njihov najveći ratni neprijatelj. Bez vatrenog oružja. Hladnog pogleda dao im je krivi lijek. Dijametralno suprotni onome što su trebale. Kao da mu se nije dalo nadodati još jednu crticu ispred brojkica. Onu okomitu na vodoravnu. Nego je povukao onu jednu, onako lijeno.Lakoćemo. Plavuša neće ni skužiti.

I oke su dobile očale. Lijepih okvira. I nisu bile sretne buljeći. Svako jutro budile su se umornije nego što su zaspale. Na poslu su crtale krivudave linije umjesto ravne. Kod kuće su u kuhinjske ormariće spremale zmazane tanjure umjesto čistih.

Odjednom više nisu voljele čitati knjige, gledati filmove bez sinhronizacije, listati dnevne novine. Pa čak niti štrikati. To ionako nisu voljele, al bio je to dobar izgovor za loš vid.
Sve dok jednog dana nisu otišle kod drugog okuliste. Ratnog prijatelja, koji je vodoravnoj crti dodao i okomitu.

Nabavile su si okice još ljepše okvire i ponovo, kao u mladosti, širom gledale svijet oko sebe. Ne više studente. Jer su sad već bile ozbiljnije. Sa posebnom ljubavlju gledale su ratnog prijatelja okulistu. Ponovo su zavoljele čitati knjige, gledati filmove, pratiti dnevnu štampu.
Jedino nikada nisu htjele priznati da ne vole štrikati. Možda i to zavole, kad ostare i izgube sjaj.
Za sada radije širom otvorene švrljaju netom.


Post je objavljen 12.07.2006. u 10:17 sati.