Izgubila sam se, jedva sam nashla put nazad u svoju podsvijest i odluchila da nechu vishe, da nemog i da nezhelim zhivjeti izmezhu fax aparata i hrpe samoljepljivih sharenih papiricha.
Sjedila sam u busu i nisam mogla vjerovati da svaki puta kad zatvorim ochi vidim ljude koje chujem, osjetim i njuhom prepoznajem svaki dan. Zar je moguche, da ja na putovanju u meni nepoznati kraj nosim neshto svoje. Mozhda je to zbog neispavanosti ili umora, ali prvi put kad sam zbog smrada benzina i prashine zatvorila ochi vidila sam ih. Prozhivila josh jednom poznate dialoge od prije neki dan i razmishljala o tome kako je moguche ponjeti mirise stana ili kishne ceste sa sobom. Zar na drugim krajevima zemlje ceste drugachije mirishu? Neznam, al svi su me chudno gledali dok sam se smjeshila izmedju zadnjih sjedala, gledajuchi ispred sebe i razmisljajuchi dali je krajolik kroz prozor stvaran i dali je to slika ili miris koji chu ponjeti sa sobom doma...
Post je objavljen 11.07.2006. u 08:56 sati.