Prije par dana mi se na nekom instant messengerju pojavi neka nepoznata cura. Njezina slika izgleda cool. Kosu ima pletenu, velike suncane naocale... Pa dobro, nije da me cesto netko nepoznati smara, ali da je to cura, to se mi je desilo skoro po prvi put u zivotu. Javim joj se.
- Ciao! Dali se mi poznajemo?
- Ne. Ali sad se. Ja sam Giovanna.
- Cool. Ja sam Marko.
- I koliko imas godina?
- 26.
- Puno manje nego ja... :)
- ?
- 17!
Ispostavi se, da smo iz istog grada, da cak i zivi par ulica od mene. Kaze mi, cesto prolazim oni tvoj dio, idem tamo na neki trgic gdje ima ducan gdje nude sire za probat. Ja probam jednog, pa drugog, pa onda kazem da se mi ne svidja, pa uzmem treceg i cetvrtog... i tako se najedem...
- Ha ha, super, moras me naucit kako se to radi. I ja bi rucak besplatno… I cuj, Giovanna, odakle si ti ? Ime ti bas ne zvuci po naski…
- Iz Kosova sam. Albanka. Iz Pristine.
- Ali dobro pricas. Kako dugo si vec ovdje?
- 6 godina.
Raspricamo se mi poslije toga. Vec je davno proslo ponoc. Prica mi da je napustila Kosovo zbog rata. Da je godinu dana zivjela u Napoliju. Sa majkom, bratom i bakom. Onda su dosli ovdje. Prica i taljanski, ispostavi se.
Hoce da komuniciramo kamerom u messengerju.
- Pa nemam ja kamere... samo mikrofon.
- Nema veze. Upalit cu je samo ja.
Ukljuci kameru bez zvuka. Stvarno nije losa djevojka. Fizicki. ;) I bila mi je prva osoba s kojom sam chatao uz kameru.
Uz ovi konvencionalni chit-chat, pomalo vec dosadni zapazim da ona place. Spusta glavu pomalo i brise si suze. Nije se zapravo vidjelo suza na slici, ali izgledalo je kao da si brise suze. Dodirne me citava situacija. Djevojka (mi) place u kameru.
- Zasto places?
- Tuzna sam. Decko mi je ljubomoran.
- A kako ljubomoran? Zasto?
- Kaze da pricam s drugim deckima. I rekao mi je: »Idi i pronaci nekog drugog!«
- A sta se desilo medju vama?
- Pa nista, bila sam ja ljubomorna na njega posto je hodao sa drugim djevojkama. A sad je on postao na mene.
Nekako suosjecajno ju pocnem tjesit. Nisam ni priblizno skuzio u cemo je problem, ali nisam htio previse ispitivat. Bilo mi sve pomalo cudno. Ali OK, enigmaticno. To je dobro. Volim to.
- Znas, i ja imam nesrecu u ljubavi. Nisi samo ti nesretna.
Kao da me ne slusa. Nista o meni je ne zanima. Nastavi nekim beznadnim pogledom u kameru. Daj, opusti se. Procitaj ovu pjesmu koju ti saljem. Salji sam ji tekst neke pesmi. Baby keep smiling. :) Svidjao se joj. I onda jos jednog. Taljanskog. Posto zna taljanski. Il Ballo del Mattone. Sjecate se li Rite Pavone? :) Posto je prica i o ljubomori, a pjesmica je vesela, covijeka ima da bi plesao na nju.
Pocne da pjeva. Nije se je valjda culo, ali videlo se na kameri. Da plese. Da se raduje. Ipak su pjesmice bile efikasne. Ostavim joj »kiss« smajlic. Ona napusta stoljece I vraca se nakon nekoliko trenutaka. Pocne da se sminka uz kameru. Kad se isminka, pocne saljit poljupce u kameru. Okrene kameru. Priblizi se joj. I pocne da ljubi kameru. Usne preko citavog snimka.
- Tesko ti je odoljeti, Giovanna...
A ona samo nastavi smjeskanjem...
Drugi dan mi se opet javi. Hoce da se nadjemo. Osobno. Ja iznenadjen, izazvan... i pristanem.
- Dobimo se na glavnom trgu. Pored one banke.
- A zasto tamo? Toliko ljudi se sastaje tamo...
- Pa tamo radim. Prodajem sladoled!
Djevojka prodaje sladoled. Na glavnom trgu… Svasta.
Dogovorimo se da se sretnemo u osam na vece. Nisam imao prije casa. »Ali tada bude i moja majka tamo,« me opozori, smijuci se. »Stagod«, si ja mislim.
Dosao sam na odredjeno mjesto. Malce sam kasnio ali, dobro. Trazim i trazim onu radnju i nikako da je nadjem. Cudno da jos nisam cuo za nju. Dok na kraju ne ugledam... ova radnja je bila kiosk! U njemu neka starija zena dijeli sladolede i hladna pica. Oko 40 godina, bih rekao. Bas sam bio zbunjen. Na vrata kioska je netko napisao »Kosovo« crnim kemijskom. Ocigledno je mjesto pravo... ali gdje je ona. Glupo se ozirem okoli dok ne shvatim da ona sijedi na stoljecu ispred kioska pola metara od mene.
U tom trenutku me uhvati neopisljiv strah i nesigurnost. Userem se. Okrenem se, nesto pocnem svrljat mebitelom... i odem.
Poslije nekoliko sati me uhvati na messengerju.
- Zasto nisi dosao prije. Cekali smo te.
- Oprosti. Bio sam tamo. Ali zbunio sam se. Postao me strah i bjezao sam... Oprosti.
- Sta?!? Dali izgledam kao bestija?
me napokon pita...
- Ne ne, ma kako. Bio sam iznenadjen pa nisam mogao da se ti javim. Ali vidio sam te. Igrala si se nekim telefonom.
- To nije bio telefon, bilo je to fotoaparat kojeg sam jucer kupila. :)
- Ahh...
- Majka je bila malo ljuta. Htijela je vec zatvorit radnju pa sam ji rekla neka poceka posto moze doci moj prijatelj...
- Reci ji »oprosti«, stvarno nisam toga planirao...
Bas mi je bilo neprijetno.
- Dobro. Ali u ponedeljak se sigurno moramo sresti.
- OK. Obecavam!
Juce, poslije podne me opet kontaktira.
- Marko, tako sam tuzna. Prijatelj mi je u bolnici. I necu da ga puste vani. Ne mozem ni da ga posjetim. Trebam pricat s tobom. Mozemo se naci vec danas?
- Ok, ako je tako, moze.
Dogovorimo se kod ulaza u park. Dolazim tacno. A nje nema. Prolazi vec 15 minuta. Jos nista. Saljem ji vec poruku, da napustam, posto je nema... kad je ugledam... Dolazi mi... sredjena... TIP-TOP! Nesto vjestacki je bilo na njoj, ali imala je suknju s finim robom od cipke, kosuljicu u istom stilu, fancy sandale i suncane naocale. Joj... za sta smo se mi odvje dogovorili... Ja ocekujem nju svu isplakanu, dolazecu u zurbi, a sada mi dolazi skoro kao neka poslovna zena. Kontrast medju nama nebi mogao biti veci. Doslovno sam izgledao kao »neki klinac«!!! Pozurio na mjesto susreta, sunce je przilo jos uvijek, pa sam navuko kratke hlace, jednu jednostavno majicu i najkice. To je bilo to. A ona mi dodje spremna kao da ide posjetit samog predsednika…
Ovi put mi je bilo svejedno. Ona je htjela pricat. U svakom slucaju nije izgledala suvise tuzno. Ja pocinjem da je ispitujem. Ako necu imat nista od tog susreta bar zelim da malo saznejem njeno zivotno iskustvo.
- Sta je sa tvojim prijateljem onda? Zasto je u bolnici?
-Zbog alkohola. Previse je pio, pa si unistio jetra. I sad je u bolnici. I morat ce ostat tamo godinu dana. I nikome ne dozvole da ga posjeti. Tako mi je zao za njega, stvarno mi je dobar prijatelj.
Skuzim da je covijek u umobolnici, bar obicno je da tamo drze zavisnike. Ali nista ji ne kazem.
- Znas on je iz Rusije, iz Sibirije.
- I kako si ga upoznala?
- Prolazio je nas kiosk svaki dan, sa svojim grupom. I ponekad mi je kupio pice. Igrali su oni na ulici. On je bio najbolji. Igrao je pozaunu. Znas on i njegovi prjatelji su siromasni, zive u barakama.
- A kako je postao alkoholicar?
- Imao je tesko djetinstvo. Majka mu je umrla dok je bio mali, a i hladno je gore u Sibiriji. Moras piti...
- A koliko godina ima ta tvoj prijatelj?
- 42.
Mi kaze...a ja je tako debelo gledam.
- A Giovanna, kako mozes imat tako stare prijatelje?
- Tako dobar je bio samnom. I vrlo je zabavan. Bez njega ova grupa muzikanta nije vise ista. Uopce nisu dobri bez pozaune.
- Zar nemas ti prijatelja od svojih godina? Gdje su ti drugovi is skole?
- Ne idem ja u skolu. Zavrsila sam ju prosle godine.
- A sta sad radis?
- Pa prodajem sladoled...
Tako jednostavno mi je to rekla, da joj nisam mogao zamjerit. Niti ljutit, niti cudit. Zbunjen sam gledao u nju, kao da bi sreo primjerak sa marsa. Tako tudj mi je bio ovaj svijet. A htijo sam ju upoznati vise.
»Pogledaj,« prekine sutnju napokon. »kupila sam knjigu,« pruzi mi neku knjigu na cirilici. »Hocu naucit ruski. Znam vec nekoliko..«
Ja nemam pojma o ruskom. Niti ne umijem citat cirilice.
- I kroz tu knjigu ucis?
- Ne, to sam za njega kupila. Na poklon. Mozda ga mogu posjetit sledeci tjedan.
- Nisi mi nista rekla o tati. Gdje ti je on?
- Umro je on... u ratu.
- Zao mi je... Dali ste zbog toga dosli ovdje?
- Da. Prvo smo otisli u Italiju...
- Na camcu?
- Da. I onda smo otisli u Napoli. I onda ovdje.
- Dali ti je majka sad sama?
- Ne. Ima ona sad »decka«.
- Volis ga li?
- Ne znam. Ne suvise. Ni baki se ne svidja. Kaze da ima cudan posao.
- A sta radi?
- Pa radi u muzeju.
- Ah da, zaboravio sam te pitati. Kako je sada s Tvojim deckom. Kako se je zavrsilo za njim?
- Sa njim? Dobro. Bas dobro. Sve se je dobro zavrsilo.
Izgledalo je, da uopce nije u nekoj teskoj emotivnoj situaciji, kako je izgledalo juce.
- Kako si upoznala svog decka...
- Pa preko interneta. Kao i ostale.
- Da li je on takodjer is Kosova?
- Ne, on je is Njemacke. Idemo ga posjetit sledeceg ozujka, ali on dolazi ovdje u srpanu.
- Sta? Znaci on nije u ovom gradu sada. Kad ga je napustio?
- Pa nikad jos nije bio ovdje.
- Znaci, ti ga nisi jos u zivo srela?
- Ne...
Sta sam mogao reci uz to. Kakav ji je to decko, nije ga ni u zivo srela? Sta uopce sere?!? Kako moze biti ljubomorna na njega ili on na nju kad se ni ne poznaju fizicki?!?
- Idem posjetit i jednog drugog prijatelja u Litvaniju...
- A nisu ti skupa ova putovanja?
- Ne... niti ne. Samo 15.000 kuna.
- Sta?!? 15.000 je jeftino?!?
- Pa to ukljucuje smjestaj za tjedan dana, pa avione, i to za mene i majku, za obojicu!
Ja sam bio sve vise zbunjen u njezinoj prici. Stvarno mi je bio stran ta njen zivot, pun kontrasta.
Uz to vrijeme je ja skeniram vjestnocu policijskog inspektora. Imala je D&G narukvicu. »Je to jedan od falsifikata sa kineskog marketa?« ju pitam. »Ne, to je original,« mi kaze i nastavi, da ga je kupila u najvecoj robnoj kuci u gradu. »Kostala me je 700 kuna. I ovaj sat,« kaze kad vidi da sam preokrenu paznju na Louis Vuitton stvarjenje na njezinoj ruci, »je kostao 2000 kuna...«
- Pa nemoj reci, da ti lova samo od sladoleda?
- Da. Zaradimo 20.000 mjesecno, od prilike.
- I majka ti radi samo u kiosku?
- Da. A kad smo dosli imala je dva posla. Ovo i jos jednog. Spavala je samo 2 sata dnevno. Trebala je platit stan. A jednina je radila u familiji. Onda nije izdrzala vise. Sada samo u kiosku radi.
Polako napustimo park. Vec postaje mracno. Prolazimo neki kafic gdje ljudi zguzavni oko ekrana gledaju utakmicu. 1:1 kazu da je rezultat za sada. Najvaznije utakmica posjednijh cetiri godina je prolazila mimo nas kao da je uopce nije bilo. »Ja moram u onu stranu,« kazem. »Dobro. Kako god hoces.« mi odgovori. Poljubimo se na lice i obecamo da cemo se jos sresti. Formalno. Mozda.
Post je objavljen 10.07.2006. u 17:35 sati.