Tko bi rekao, ha? Cijeli život su vam neke stvari pred nosom , a vi ih ne primjećujete, jer su onako, uvijek tu, nepomične, uvijek iste. Pa, ako se radi o starom ručnom satu kojeg ste slučajno gurnuli da je odletio ispod stolice u kutu i tamo stoji već godinama, onda ste lijeni! Ali ako se radi o staroj vili čije zidove dijeli jadno sklepana žica na kojoj samo što ne piše:» Zamislite da sam ograda» od vašeg dvorišta, koju svi uvijek žele gledati u svijetlu horor filma osim vas samih, jer smatrate ako se u vaših 15 godina nije dogodila ništa van hapšenja lokalnih cigana ili narkića, onda živite u Đurđevcu. Kao ja, recimo! Pa to je baš jednostavno( ne mislim na življenje u Đurđevcu nego na feeling koji će vam mučno biti dočaran). Zamislite: Đurđevac – ne možete(makar ja mogu) reći da je skroz selo. Ono, 20 kućica i više stoke nego ljudi. Grad? Hm, moglo bi potrajati, ali nema za naći ni maslac od kikirikija u njemu, a kamoli sreće, neke veće zabave za nas mlade dotepence .Možda maslac od kikirikija nije mjerilo za status grada, ali eto. Gradić? Pokušava to biti, ali to ostavlja takve deprimirajuće posljedice, da , da…. Sad dolazimo do onog bitnog. Da, recimo, jednog običnog četvrtka, dok je vrhunac uzbuđenih, uspuhanih umova na tako fensi mjestu kao što je plac, na kojem se jedino isplati kupiti čokoladu koja je duplo jeftinija, šetaju dvije cure u potrazi za nečim što čime je ovo mjesto davno presušilo…a možda nije ni okusilo, kao Sahara snijeg, a to je zabava. Mislim, ovaj sigurna sam, da nam destinacija Nafi-crkva-Nafi…ili Škola-igralište-Nafi uopšte više nije u interesu kako bi zadovoljila naš duh. Pa od silnog jada, opijeni divnim štimungom i zabave na razini bakinog rođendana, znali smo ići i na groblje. Bar smo mogli vidjeti iz kojeg izvora Đurđ. crpi snagu i postiže da se osjećaš upravo kao tamo.(a ako vas, kao pojedinca, veseli odlazak na groblje, vaš problem, nama je upravo suprotno. Zašto smo onda išli? Ni mi ne znamo dovoljno dobar odgovor…)E, dok nam je i to dosadilo, u mojoj frendici Kristini je proradila ta mrvica znatiželje prema velikoj, zapuštenoj vili kraj mojeg stana. Prvo smo ušle u njeno dvorište, koje uopće nije izgledalo tako scary ili slično, posvuda maslačci i gdje koje nisko drvo čija krošnja zaklanja pogled na Ininu cestu na kojoj svako malo proleti neka baba na biciklu, a u ovakvom okruženju ti nije teško zamisliti da prolaze vještice u crnim suknjetinama. Samo nekad i na traktoru. I gdje-gdje s Nikeicama na nogama. Dok su u Nikeicama, onda obično imaju hlače, pa izgledaju ko dedeki s malo boljom frizurom, ali nemora biti. Neke vole kombinaciju suknja-koja-se-zapliče-za-kotače i Nikeice. No, to nije sad važno, kad me u mom kreativnom razmišljanju prekinulo jedno glasno: «DRRŠŠŠŠŠŠŠŠ!!» Khm…glugm…ughm…»Kristina…!? Ovaj…Kristinaaaaaa!!!? Pa di si, bogte..?
«Eeeej! Ušla sam unutra, hehe!», dere se ona koz otvoren prozor i skida prašinu sa sebe. «Daj, odi»
«Zakon, rekla sam i primila se za zelene prozore u raspadu i zakoračila u kuću. Bilo je tako…prekriveno debelom prašinom. Netaknuto. Kao da staviš bluzu s čipkanom kragnom i zlatnim gumbima u moj ormar. Kao da smo ušli u drugu atmosferu, ni daška svježeg zraka, samo oblak prašine podignut našim upadanjem. Na trenutak se učinilo kao da nam se glasovi ne bi čuli unutar prostorije. Njemo. E, to ja zovem mrak!
Ispred nas su se izazovno uzdizale drvene stepenice, koje su nas, naravno, natjerale da vidimo ostatak kuće. Osim stepenica, dolje su bila dvoja zaključana vrata. I u tom predvorju, na plavo-bijelim(nekad bijelim, sada krem) tapetama na okomite crte stajale su slike u koje su u biti, bile uokvireni novinski članci. Kristina i ja približile smo se istom i u sebi pročitale: «
«Što nebom kroči, nije daleko.
Dolazi i odlazi, ostavlja trag u onima koji ga prepoznaju.
Kada ga prepoznaju, ostaje na njima da ga šire na ostale.
Hoće li ga primjetiti?
Hoće li se ispuniti?»
Ok, nije baš tipičan novinski članak, što smo potvrdile uzajamnim WTF pogledima.
To je očito bila nečija hirovita ideja da time upotpuni atmosferu kuće. Ok, onda mu od srca preporučam dizajnera interijera, jer ovo je stvarno otrcano, kaj taj nikad nije Adamse pogledal?. Zaokupljene ostatkom kuće, nismo se zadržavali na zagonetki, već sam samo bacila pogled na drugi, sličan uokviren članak.
Sadržavao je sličnu poruku, tipa:
«Hoćeš li dopustiti da Ga otkriješ?»
U početku mi nije bilo jasno zašto je uopće netko trošio svoje vrijeme da uokviruje nešto tako zbunjujuće. Tko je taj Ga? Nije valjda Bog? Jer to uopće ne bi bilo zanimljivo, a ovo se mjesto čini i više nego takvim. No, za to vrijeme, Kristina je bila već na drugom dijelu stepenica, istežući vrat prema prvom katu i bacajući pogled na sve ondje prisutno. Baš me zanimalo, zašto se svi ljudi ponašaju jednako dok se nađu u npr. ovakvoj situaciji, napuštenoj kući? Kreću se polako, istežu vratove, stalno se okreću da ih slučajno tko nebi, ne znam, uhodio, valjda? Tada sam potrčala i svojim glomaznim čizmama napravila neočekivanu buku, da vidim hoće li Kristini oči narasti do veličine prezrelih šljiva. «AAAAAA!»zaurlala je, «pa kaj ti je?» «Kaj, da ne bi možda probudila nekoga?» . Da, onda sam shvatila. Strah je bio prisutan. To je valjda usađeno u nama od kad smo od malena pratili epizode X- Filesa? Došle smo na taj prvi kat.
……….
Tu ću stati. Hihihi. Priča će se možda nastaviti, a možda i neće. Sve je relativno, a možda ovisi i o vama. Evo 4 mogućnosti za vas, probajte pogoditi nastavak priče….
1.Dolaskom na prvi kat ćemo ugledati samo jednu neobičnu prostoriju s par zanimljivih predmeta.
2.Tamo ćemo sresti nekoga
3.Podmetnuta bananina kora sprijećit će dva ushićena uma da utaže glad za radoznalošću i nastave istraživati kuću
4.Reći ćemo da nam se jedu mandarine, triputa se okrenuti oko sebe i otići kući.
Svaka povezanost sa stvarnom događajima i likovima je možda slučajna i nema veze s čestim spominjanjem voća u tekstu.
Post je objavljen 09.07.2006. u 14:32 sati.