Marketing
''Svilaja, naša lipotica...''
Naša planina Svilaja je naš ponos i dika.
Da nje nema vitrovi bi naše misto davno otpuvali.
Bukve i grabovine na obroncima ima dovoljno da nam zime ništa ne mogu.
A, ima i kljena za naše meštre od balota, kosišta, drveni kašika, i druge "japije", kako oni to nazivaju.
Sve što naprave, prodaju suboton u Sinju, na pazaru, kod peškarije.., a odu i u druga mista, kad je niki "dernek"..
Meni je moja Svilaja draga, jer je visoka i tajnovita, lipo je vidit u proliće, a i zimi....
U Domovinskom ratu, pružila je utočište mnogim braniteljima koji su sa dvogledima mogli vidit svoje zapaljene kuće u okupiranom selu.
A mogli su i gađat okupatorsku vojsku minobacačin i drugom artiljerijom.
To su i radili, tako da zlotvora više nema.
Photo: A.Gašpar
Svilaja (1508 m/nv)
"S obzirom da su nas danas neodgodive obveze nažalost spriječile da vikend provedemo u planini, prisjetit ćemo se našeg uspona na vrh Svilaje, dana 06.11.05.
Svilaja je jedna od najviših hrvatskih planina, s možda i najljepšim vidicima kod nas
, ali je u planinarskom smislu gotovo potpuno zanemarena.
Mine
Razlozi njenom zapostavljanju ponajviše leže u činjenici da su na njenim obroncima bili vojni položaji tijekom rata, pa je znatno zagađena minama(!!!)
Posebno treba izbjegavati stazu iz Maljkova, kao i sve staze sa sjevernih obronaka Svilaje, iako se navodno tom stazom kreću pojedini lovci.
Ali činjenice su da ta staza ipak nije razminirana, a osim toga je potpuno zapuštena u ovih zadnjih 15 godina, pa je vjerojatno i teško prohodna.
Sigurni pravci
Ipak postoje dva sigurna pravca za uspon prema grebenu.
Jedan je iz sela Ogorje, a drugi iz Zelova.
Mi smo se odlučili za ovaj potonji.
Uspon
Tako smo odlučili približiti se što bliže samom vrhu. Iz Splita smo krenuli u 11.15, a na početak staze stigli u 12.20.
Odmah na početku me ugodno iznenadila ploča "Svilaja" na cesti u Zelovu, koja je označavala gdje treba skrenuti sa ceste i time spriječila naše lutanje po selu u potrazi za nekim tko će nam objasniti kamo dalje.
Od tog mjesta smo se vozili cca. 5 km po dobrom šumskom putu do planinarskog doma pod Orlovim stinama, koji je inače još uvijek u izgradnji.
A onda još 2 km do mjesta gdje se napušta makadam i počinje uspon prema vrhu Svilaje.
Staza kroz izgorjelu bukovu šumu je izgledala zastrašujuće, ali smo srećom ubrzo izbili na proplanak.
Dalje putem smo susreli dva lovca i njihovog psa, ali apsolutno nijednog planinara.
A vrijeme je bilo kao stvoreno za planinarenje.
Lovci su vjerojatno došli iz pravca Ogorja, jer smo pored velikog pojilišta na zaravni ispod samog vrha uočili veliki kombi i Ladu Nivu.
Do pojilišta i kućice razrušenog krovišta vodi makadamski put, za koji nismo ni znali, a niti je na karti ucrtan.
Eto, tako do vrha mogu i oni kojima je isključivo do uživanja u vidicima.
Na vrhu za 1 sat i 20 minuta
Ukupno nam je za uspon trebalo 1.20 h uz učestala zaustavljanja zbog slikavanja prekrasnih pogleda na Peručko jezero, Dinaru, a i mnogo daljih planinskih visova.
Na vrhu se nalazi betonski stup s natpisom vrha, a u blizini je i žig.
Za one koji skupljaju žigove u planinarskim dnevnicima, nalazi se u stijeni dva metra jugozapadno od stupa."
Preneseno iz http://www.blog.hr/print/?id=1620820196
Post je objavljen 09.07.2006. u 14:38 sati.