3. 7. umrla mi je baka. Tesko mi je razmisljati o tome a kamoli pisati, ali mozda me, ako sve izbacim iz sebe, ovo oporavi. Baka je dugo bila bolesna. I dugo se patila. Pocevsi od 1992. kada je moj tata poginuo, pa sve do posljednjih dana zivota. Kazu ljudi, smirila se... Je, smirila se, ali ja se nisam stigao pozdraviti sa njom. Nisam joj stigao reci neke stvari koje sam htio da zna. Zakasnio sam 15min. 15min. Nisam joj stigao reci koliko je volim i koliko mi je znacila u zivotu. Htio sam joj se zahvaliti sto je od mene napravila covjeka, sto je u mene usadila temeljne vrijednosti i uvijek moje dobro stavljala na prvo mjesto. Htio sam joj se zahvaliti na njenoj pozrtvovnosti. ALi nisam stigao. Mada, mislim da ona to zna. Da je bila svjesna toga. Kada ju je moja tetka pitala da li bi me htjela vidjeti, rekla je:" Velik je to decko. Dobar. Lijep." Do posljednjeg trenutka mislila je na druge, kao i cijeli svoj zivot. A ja nisam bio uz nju u njenim posljednjim trenucima. I to si nikada necu oprostiti. Nadam se da mi ona to oprasta. Ono sto me tjesi u svemu tome je da je ona sada sretna. Jer je opet sa mojim tatom. Njegovu smrt nije nikada prezalila. Rekla je: "Idem ja svome Milanu." Nikada je necu zaboraviti. Zelim da moja djeca znaju kakva ima je prabaka bila i da takve zene, takvog covjeka i prijatelja, rijetko gdje ima. Uspomena ce zivjeti. Ona ce zivjeti u nasim srcima i u nasem sjecanju. I nikada je necemo zaboraviti. A ona... siguran sam da ce ona uvijek biti tu negdje. Oko nas. Da nas pazi i cuva. Da bdije nad nama. Zajedno sa tatom. Nije ona umrla. Ona je jos uvijek tu. Ne fizicki. Ali, tu je. Siguran sam.
Post je objavljen 07.07.2006. u 10:34 sati.