Marketing
Put u raj
Na put u raj odlaze drugi, pjeva Arsen i prisjeća me na nešto važno...
Kako je živjeti u tuđini? Daleko od svega što vam je poznato i na što ste navikli?
Ima toga puno... Opširniju listu ću ostaviti za oralnu primjenu, kad se vratim...
Najvažniju ste stvar, slutim i osjećam, shvatili: moje priče o raspadanju, pa sastavljanju, pa raspadanju i tako unedogled povezane su s nečim vrlo jednostavnim i banalnim, a opet vrlo složenim:
ja sam ja ne zato što sam toliko visoka, toliko teška, imam takve oči i takve uši, volim ovo ili ono, bojim se ovoga ili onoga...
Ja sam (i) ono što predstavljam drugima. Ako ćemo cijelom čizmom/tenisicom/štiklom/japankom (po nahođenju) zagaziti u filozofiju: ja sam ono kako se vidim u pogledu Drugih. I kako me Drugi vide. Reverzibilni proces. Drugi bi, po mogućnosti, morali biti ljudska bića, inače stvar, odnosno ja, pada u vodu.
Čega nema u tuđini?
Nema tih identitetnih pridrživača mene kao osobe... i tada u meni, baš kako je Dostojevski svojim polifoničnim romanima vrlo uvjerljivo pokazivao, mogu zaživjeti svi mogući, potencijalni karakteri iz velike palete znanih i neznanih ljudskih karaktera. Doma se mogu migoljiti, mogu eksperimentirati sama sa sobom, ali u okvirima, omeđenim, određenim... (Kao) pod staklenim zvonom...
Polifona smo bića: simfonijski nas orkestri sviraju. U tuđini svaka sekvenca svakog instrumenta može zazvučati istovremeno i podjednako snažno.
Ovdje sam drugi, ali ne u smislu drugog ravnopravnog bića, nego drugačiji drugi. Na meni su fokusirani pogledi, neke plašim, neke zanimam, neki me posve ignoriraju. U svakom slučaju, udijeljena mi je pažnja - bila ona negativna ili pozitivna - u kontekstu ovoga zapisa nije ni važno. Bitno je da se na mene (podozrivo i s posebnom pažnjom) gleda. No praznim pogledom - jer ne znaju o meni ništa. Njima sam tabula rasa. U nekom smislu i sama sebi sam takva... Mogu biti tko god želim biti... Netko će reći da je TO sloboda, i ja sam isto mislila, ali ću sada reći da "fućkaš takvu slobodu". Ni sloboda nije bila ono što je nekad bila
.
Ideja o slobodnome i slobodi bitno se razlikuje od njezine artikulacije u stvarnosti. Zašto
? Ne zato što je sloboda velika odgovornost: pa ću za svaku krivu sliku koju o sebi pošaljem morati plaćati sama i stalno strepiti da je nečim kontradiktornim ne ugrozim. Ne, za MENE nije to ropstvo slobode. Ja mogu biti tko god želim biti... Istina. No baš to ne želim. Možda i ne mogu, ne znam. Ono što znam je da umijem biti samo ono što jesam. A to što jesam sam sam u okvirima vas, mojih identitetnih pridrživača... Pa ovdje lutam sobom kao što lutam gradom, možda. A možda je sve to dobro...
Omogućuje, takvo lutanje i ispisivanje sebe pred svakim novim nepoznatim bićem kojeg susretnem, definiranje sebe, utvrđivanje gradiva o sebi. Nesvjesno ja, ono na koje sam navikla i koje je ja bez moje kontrole, sada je svjesno ja, ne navika, nego odluka. Iza koje se odgovorno potpisujem.
Eto, to mi je prolazilo kroz glavu... Potaknuto mnogočime.
Danas su blizu zvijezde
stanem na prste i već su tu...
... put u raj ostavljen nama...
Pusa sto, iz Petrograda-knjižnice,
pipi_piaf
Post je objavljen 06.07.2006. u 18:35 sati.