Ne, nije ovo naslov pjesme A.B.Šimića, tek neka moja refleksija na smrt.
Što me ponukalo na tu temu? Dvije sahrane u posljednja dva dana.
Istina, ne najbližih, ali ljudi koji su na bilo koji način bliski s onima s kojima sam ja bliska.
Smrt i ja upoznale smo se kad mi je umrla baka. Kraj lipnja, tik pred moj rođendan, usred ispitnog roka, na Petrovo. Baka, čije ime nosim, a kažu i da sam likom na nju nije dugo bolovala. Ipak, zamišljala sam ju u svom životu kad odrastem i računala na nju još koju godinu.
Tad sam i prvi put vidjela tatu da plače…
Kad je umro dida,četiri godine poslije, žalila sam za satima i danima kad nisam s njim više kartala, igrala šah, sjedila pod lozom, slušala kako priča na francuskom i pokušava me naučiti koju riječ.
Često ih se sjetim.
Sjetim se didina mirisa i bakinog smjeha.
Sjetim se didine čvrste ruke i bakinih kolača.
Sjetim se…
Još je dosta suosjećanja izrečeno poslije njihove smrti.
Sve češće i češće.
Čitala sam kod Jergovića jednu priču koja otprilike ide ovako;
Na jednom obiteljskom ručku Jergovićev ujak se srdio što njije ponio fotoaparat jer je htio ovjekovječiti susret bake sa svom djecom i unucima. Napokon su nekako našli kod nekoga fotoaparat i fotografirali se svi skupa.
Zapravo su htjeli imati baku na slici jer je nekako logično da će ona prva umrijeti…
Međutim, kako u životu često nema logike, dogodilo se to da je u nesreći smrtno nastradala ujakova petnaestogodišnja kćer Vesna.
A na fotografiji držala je ruku na bakinom ramenu…
Post je objavljen 06.07.2006. u 19:54 sati.