Marketing
Jedna osoba, jedna riječ, jedna sekunda... ... ...jedan život
Divan je osjećaj nekoga voljeti, no još ljepše osjećati se voljenim.
Divno je kada nekoga zaista poznajemo i možemo pričati o njegovim vrlinama i manje privlačnim osobinama.
Ponekad znamo biti opčinjeni nekim priznatim ljudima u čijoj smo se blizini našli i pričati drugima o njihovim natprirodnim sposobnostima, obarajućim smislom za humor, velikodušnim gestama i tako dalje, i tako dalje…koliko smo samo počašćeni što nas takva osobnost prima pod svoje okrilje… no putovi te zanesenosti su zaista razno razni.
Može nam ponestati samopuzdanja, možemo shvatiti vlastitu beznačajnost u svemiru, osjećati se ovisnim o svom dobročinitelju koji je tako svet, pametan, duhovit, zanimljiv i još se dublje zagrnuti u toplinu njegovih djela, zaboraviti na vlastito «ja» koje čuči u onima koji se boje svog odraza u zrcalu.
No, pošto sam uvjerena da se većina nas bez poteškoća svakodnevno oslanja na ono što u njemu vidi, razmišljala sam o još jednom načinu ugledanja na neki uzor.
Možemo se i pokušati izdignuti na njegovu razinu… Popiti njegovu pamet, pokupiti njegove spretne, šarmerske odgovore, te preuzeti nauk o dobrim djelima, naučiti žariti i paliti na svakom mjestu u svako vrijeme.
Tada i mi možemo izazvati divljenje kod svojih bližnjih, tada mi svim osjetilima uživamo u pažnji koju dobivamo dok govorimo.
I ja sam nekad primala pažnju iako nikad nisam željela ni žariti ni paliti, niti ikoga zasjeniti.
I kada postane najbolje, kada najviše uživamo dok ostavljamo trag kuda prođemo nešto krene nizbrdo. Sami nećemo odmah primijetiti da nešto koči naš uspjeh, ali u ponor ćemo već početi upadati.
Ipak, povjerenje koje gajimo prema svom mentoru osigurat će prividnu garanciju opstanka novostečenog zadovoljstva. Vrijeme će, nažalost, morati pokazati svoje, sve skrivene osjećaje, prešućene istine i zatajene spletke.
Nakon saznanja, najprije će uslijediti šok koji će možda izmamiti i suzu, suzu koja se neće željeti kotrljati, koja će od bola dobiti težinu olova, i pričvrstiti se o niti trepavica.
Disanje će nam se otežati, a vrlo vjerojatno i zaustaviti zbog progutane knedle.
Početni šok će nakon nekoliko sati ustupiti mjesto odbacivanju istine koja će još uvijek biti malo zamazana, a otkrit će se u potpunosti nakon prihvaćanja skraćene verzije stvarnosti.
Napola izrečena istina je najbolnija i najteža jer najviše predbacujemo samima sebi, počinjemo osuđivati vlastite postupke, a svaki naš potez čini nam se besmislen.
No, kada skriveno ispliva, upali se lampica. Prestajemo zamjerati sebi, a počinjemo nekim drugim ljudima, onima kojima to nikad nismo željeli, niti želimo.
Sa zadovoljstvom smo bili odani ljudima koji su nas naučili kako cijeniti svoje sposobnosti, koji su nas naučili mnogo stvari o onome što možemo i umijemo, te nas usmjeravali da sve to što lakše iskoristimo, a odanost ne iščezne samo tako…dijelom je još uvijek prisutno. Baš od njih ne bismo nikad očekivali da nas zaustave na našem putu prema zvijezdama i na isti upute nekoga čija čast mu nije dorasla.
Na kraju, kao zaključak ovome, želim reći kako su potrebni mjeseci za stjecanje povjerenja, a dovoljna jedna sekunda da ga zauvijek nepovratno smrvi.
Potrebno je mnogo ulagati u svaki međuljudski odnos, ali jednim krivim korakom biti će trajno oštećen.
Stoga dragi moji, budite si odani, izbjegavajte svađe i nemojte si lagat!!
Od prošlog se posta štošta dogodilo u mom životu- prolila sam mnogo suza, darovala sam milju osmjeha, ali sam se jako i zabavila.
Ono što me najviše fascinira je to da sam dobila lagano preplanulu put, što je za mene svih proteklih godina bila nemoguća misija. Ina i ja smo se stvarno s razlogom ukrcale na bus za Poreč prošli ponedjeljak. Nema boljega do sunčanja i kupanja u dobrom društvu u kakvom sam ja bila, iako, moglo nas je bit i više, ali puno ih je nakon podjele svjedodžbi jednostavno krenulo svojim putem.
Središnji je događaj nesumnjivo, ipak bi Petrova. Ne trebam ni spominjat, naravno, da se cugalo dok god se moglo potezat. Ja san bila na tom putu, ali onda kada san krenula sa najvećim žarom moje su se dotadašnje suučesnice u zločinu izgubile nekud, ali su se, stoga, pojavili neki novi akteri zbog kojih mi se razina alkohola u krvi lagano počela topit….jer jednostavno je nisam imala vremena održavat, a kamoli povećat, pa sam na kraju oko 5:45 došla doma svjesna svog postojanja, što i nije tako loše.
Znam, da ste, vi neki, prošli i lošije, pa vam želim da uskoro u svoj spektar često rabljenih izraza unesete i onaj «GRANICA»!!! Pijmo u to ime!
Post je objavljen 06.07.2006. u 00:31 sati.