Pregled posta

Cecilin dnevnik i mnogobrojni rastanci

Zbunjeno sam pogledala ravnatelja Dippeta, a zatim i ženu koja je rekla da sličim svojoj majci. Dippet se nakašljao, a zatim mirnim glasom rekao- «Gospođice Riddle ovo je vaša baka Lorena Ilmarin.»
Ništa nisam rekla, ali žena se samo nasmiješila kao da joj je neugodno. «Sjednite gospođo Ilmarin i ti Keira sve ću ti pojasniti.»-rekao nam je Dippet.
Sjela sam iako sam mislila da sam u nekakvom ludom snu. Dippet je nastavio-«Molio bih vas prvo da me ne prekidate jer ću izgubiti bit, znate godine.»
Uzdahnuo je kao da mu je teško sve pojasniti, ali je ipak smirenim tonom nastavio-
«Kada je jednom prilikom profesor Dumbledore došao u sirotište da uzme vaše otpusne papire jer kao što ste rekli da se ne želite više tamo vratiti. Idete Seamusu ili Agathi, ako sam u pravu ?»
Činilo mi se da priča cijelu vječnost dok se žena za koju je rečeno da mi je baka cijelo vrijeme osvrtala po prostoriji i promatrala raznolike predmete i portrete bivših ravnatelja i ravnateljica Hogwartsa.
Rekao je da je profesor Dumbledore bio u sirotištu kada je gospođa Ilmarin došla do upraviteljice i tražila Keiru Riddle. Upraviteljica je rekla da je u privatnoj školi, ali se Dumbledore ponudio za pomoć i sve objasnio…
Neću nabrajati kave je reakcije imala moja (teško je to reći) baka. Ja u svoj toj situaciji nisam ništa rekla, ali me ravnatelj naposljetku upitao-«Keira jel vas uopće zanima priča što se s vama dogodilo. «O, da naravno!»- i zanimalo me, ali sam bila previše zbunjena i rastresena od jučerašnjih događaja.
«Dobro onda. Sada će vam gospođa Ilmarin sve ispričati.»
Žena za koju je rečeno da mi je baka teško je uzdahnula, a zatim rekla-«Moram priznati da sam ja većinom kriva za to što si završila u sirotištu, ali nakon onog kobnog dana nitko iz naše obitelji nije imao snage ni za što.»
«Kakvog kobnog dana?»-upitala sam.
Malo je zajecala i rekla-«Onog kobnog dana kada je tvoja majka Cecilia stradala na ranču kojeg je tako jako voljela. Pala je pod konja kad je vozila kola. Jako je voljela konje.»
Najedanput mi je sinulo i sada sam već počela biti znatiželjna- «A otac, što je bilo s njim?» To me je zanimalo više od svega jer kako se mogao spetljati s vješticom.
«Siroti Tom, bolje ne pitajte i on je poginuo prije godinu dana. Ustvari bio je ubijen.»
Na to se uključio ravnatelj Dippet- «Da, ministarstvo magije je imalo velikih problema kod toga.»
Ne slušajući Dippeta samo sam upitala-«Tko ga je ubio?»
«Ma onaj ludi Morfin koji je živio sa ocem i sestrom. Uglavnom ne znam puno o njima, ne petljam se u posao ministarstva»-rekao je Dippet.
Gospođa Ilmarin je nastavila- «Tom je prije nego što se oženio mojom kćeri pobjegao s nekom luđakinjom, ali se vratio za godinu dana. Cijelo selo je govorkalo o tome, ali moju Ceciliu nije bilo briga, pa su se vjenčali. Ona mu je povjerovala za nekakav ljubavni napitak, ali samo je njoj i rekao. Sada i ja vjerujem pošto sam saznala za vaš svijet. Rodila je krasnu djevojčicu, tebe Keira, ali nakon nesreće nitko nije imao snage za živjeti, osobito ne Tom. Nisam znala što da učinim, pa sam napravila najveću glupost u svom životu i za tim ću uvijek žaliti. Nisam imala snage brinuti se za tebe, pa sam te smjestila u sirotište. Slobodno me mrzi, zaslužujem to. Nakon godina kajanja htjela sam doći po tebe, ali onda sam saznala da si u ovoj školi. Prvo nisam prihvatila tu činjenicu jer sam mislila da su svi vaši ludi kao ona obitelj Gaunt. Ali sada znam da nisu.»-tu se zaustavila i očima punim suza rekla da mi je donijela Cecilin dnevnik i nekoliko fotografija.
Uzela sam dnevnik i nepomične crno-bijele slike u ruke. Na jednoj od slika su bili, pretpostavljam moj otac i majka na konjima. Pogledala sam oca i vidjela da je Tom (moj brat) stvarno njegova kopija.
«Ja bih sad stvarno trebala krenuti.»-rekla je gospođa Ilmarin i tutnula mi nekakav papirić u ruke. Otvorila sam ga i vidjela napisanu adresu.
«To je za slučaj ako me budeš htjela posjetiti. Ja sam ti jedina u obitelji, mislim da nemaš drugih rođaka.»
Sve bi bilo u redu da Dippet nije izvalio-«Ima brata, ustvari polubrata.» Gospođa Ilmarin je trepnula kao da ne vjeruje ovome što čuje, a zatim upitala-«Brata, Tomovog sina?»
Znajući da se uvalio samo je rekao-«Pa da pretpostavljam da je od Keirinog oca jer nose isto ime, a i koliko vidim po fotografiji su gotovo isti.»
Gospođa Ilmarin se primila za srce, ali kad se sabrala pitala je da li ga može vidjeti.
«NE!»-viknula sam prije nego što sam se uspjela svladati. Ravnatelj me začuđeno pogledao i pitao zašto ne?
Na to sam iz muljala da bi ga to samo uznemirilo i da je bolje za njega da ništa ne zna. Moja baka (kako je to teško reći) se složila jer je vidjela da me je to uznemirilo. «Dobro vrijeme je za moj polazak, nadam se da ćemo se još vidjeti Keira»-rekla je. «Valjda hoćemo»-odgovorila sam dok je Dippet prosipao letiprah po vatri. Ona je s nešto nelagode i oklijevanja ušla u vatru. Kad se napokon ohrabrila, prije nego što je nestala još se jedanput nasmiješila…
«Keira jel si dobro»-upitao me je Dippet kada je otišla.
Rekla sam da je sve u redu i pitala jel mogu ići. On je samo kimnuo glavom, a ja sam izašla iz kabineta i otišla ravno u žensku spavaonicu.
Na putu sam srela Irmu i Agathu koje su me pitale što to nosim. Odgovorila sam da ću im reći kasnije te da mi je potrebna mir i tišina. Kimnule su glavom jer su znale da sam cijeli dan ćudljiva i da nisam raspoložena za druženja.
Ušla sam u spavaonicu, sjela na krevet i navukla baldahin. Dočarala sam nekoliko svijeća da lebde i da mi rade svijetlost.
Uzela sam lijepi čokoladno smeđi dnevnik u ruke koji je sa strane imao urezane listiće. Otvorila sam prvu stranu i na njoj je lijepim rukopisom bilo napisano: Dnevnik Cecilie (Ilmarin) Riddle. Pretpostavljam da je Ilmarin bilo u zagradi jer se u međuvremenu udala te se od tada prezivala Riddle…
Čula sam kako se vrata spavaonice otvaraju, a onda sam čula Jackov glas kako me doziva. Shvatila sam da neću moći pročitati dnevnik dok ne odem iz Hogwartsa jer svi će se htjeti pozdraviti prije nego što svatko ode svojoj kući ili kamo već ide.
«Prekidam nešto?»-pitao je Jack dok sam odvukla baldahin i gasila svijeće. Dnevnik sam stavila pod jastuk. «Ma, ne! Samo sam čitala neku knjigu iz knjižnice prije nego što ju vratim.»-odgovorila sam što nehajnijim tonom.
«Pa ne mogu vjerovati da ti čitaš dok se svi ostali zabavljaju. Ovaj htio sam se oprostiti s tobom i pitati te za Lily.»
«Joj! Pa ti odlaziš. I gdje se misliš zaposliti?»-upitala sam ga.
«Najvjerojatnije u ministarstvu. Slušaj, htio sam ti reći da mi je stvarno žao zbog svega što se dogodilo između nas i želim da ostanemo prijatelji te da mi se javiš s vremena na vrijeme»
«Naravno da ću ti se javljati. I to svaki tjedan, a što se tiče Lily, poklanjam ti je, bit će sretnija kod tebe. Isprva sam mislila da je za tu opsesiju kriv ljubavni napitak kojeg smo Agatha i ja prolile po stolu za vrijeme pokusa, kojeg je ona polizala, ali već je davno trebao prestati djelovati. Očito se navikla.»
«Da, očito je. Dobro ću je čuvati. Sada moram ići, a mi se još čujemo!»- Kad je to rekao zagrlio me, a onda je izašao iz spavaonice.
Poslije toga je zavladala totalna ludnica. Seamus je upao u sobu vičući da idemo u Rumunjsku kod njegovog brata gdje on uzgaja zmajeve. Odmah sam zaboravila i Toma i svoju baku i dnevnik. Počela sam skakati od sreće i bacila sam mu se u zagrljaj. «Nisi mi nikad rekao da imaš brata»-rekla sam mu.
«Da imam. Zove se John i upoznat ćeš ga uskoro.»
Zatim je u sobu uletjela Agatha zovući Tonya i gledajući pod svaki krevet. Uglavnom svi su tražili svoje stvari (ili ljubimce) i opraštali se s prijateljima…
Polako se počelo mračiti, a ja sam se moralo nekako dočepati Zabranjene da se oprostim sa svojom ljubljenom Moonlight. Kada sam to napokon uspjela, ušla sam u šumu i otišla do već dobro poznatog mjesta. Tamo je stajala Moonlight, kad sam joj prišla prislonila je svoju prekrasnu glavu na moje rame. Znala je da odlazim, barem na kratko. Nisam si uzela niti sedlo, a ni uzdu, ali sam morala doći do Enye. Kad sam se popela, znala je kamo treba ići te je samo lagano galopirala. Napokon smo stigli do krda kentaura, a zatim ne duljeći ni trenutka, sve sam ispričala Enyi. I o Tomu i o dnevniku. Kada sam dovršila samo je duboko uzdahnula te rekla-« Pretpostavljala sam da će se nešto takvo dogoditi. Za Toma je pretkazana tajnovita i strašan budućnost. Samo čuvaj tajnu i nemoj se petljati, tako ćeš ostati zaštićena, a ionako ne možeš ništa učiniti. Pusti da stvari teku svojim tokom.»
«Mislim da ću to i učiniti. Nego, nešto bi te zamolila. Pazi na Moonlight jer se čudne stvari događaju, neka bude tu s tobom i tvojim krdom.»
«Naravno! Pobrinut ću se da sve bude u redu. Otpratit ću te do izlaza.»-rekla je, a onda smo krenule zajedno s Moonlight. Nismo se žurile samo smo hodale, ustvari one su hodale, a ja sam bila na Moonlight. Kada smo stigle do izlaza, sjahala sam i pozdravila se s Enyom, a zatim sam poljubila svoju malu jednorožicu u čelo…

Napokon je svanulo jutro i svi su bili na nogama. Sve moje stvari bile su spakirane te sam sišla na doručak, a odmah zatim i do kočija koje su nas vozile do Hogwarts Expressa. Kada se vlak zaustavio na peronu oprostila sam se sa svima. Do mene su došle Irma i Alma i zagrlile me. Rekle smo da ćemo se negdje naći preko ljeta. Zatim je na red došla Allison koja je usput rekla da će se u osmom mjesecu naći s Chrisom.
Onda sam otišla do Agathe i pitala je do kada Tom planira ostati kod nje. «Do kraja sedmog, a kada ti dolaziš?»- pitala me.
«Krajem sedmog!»-glasio je moj odgovor jer htjela sam na sve moguće načine izbjeći Toma. Ipak mi je na kraju i on prišao. Samo mi je pružio ruku i zahvalio što sam bila uz njega dok nitko drugi nije te da će sve biti u redu ako ću šutjeti. Kimnula sam glavom, a zatim se uputila sa Seamusom do njegovih roditelja koji su nam razdraženo mahali. «Nemoj se previše čuditi. Malkice su čudni.»-upozorio me uz osmijeh…





Post je objavljen 05.07.2006. u 22:21 sati.