Zasjalo je Sunce,
Zasjalo i pružilo zrake mojem licu;
Otopilo led naizgled odavajući suzne oči,
Proigralo sukobljavajući ljudska poimanja u nutrini
Isisavajući skupljene životne sokove;
Prozivajući kroz godine uništene snove.
Bolno i bezbolno, glatko i hrapavo, sretno i nesretno;
Osjećam na sebi kao glatkoću hladnog mramora dok privijam svoje tijelo opušteno nakon silovitog grča gubave duše...
...
Dugo je razmišljao gospodin X onako skvrčen ako se to razmišljanjem i moglo zvati. Činilo mu se kao da je prošla cijela vječnost kako je čuo duboki glas. Glavom su mu strujala pitanja o ovom mjestu, o stvarnosti. Svako malo bi ga prožela jeza osjećajući prisutnost iza sebe, prisutnost koja nije skidala oči s njega. Bio je svjestan da će morati otvoriti oči i suočiti se s onim što sjedi iza njega. Da, bio je sasvim siguran da to nešto sjedi iza njega. Nije dvojio ni trenutka niti mu je to bol u boku dozvoljavala. Udarac je još uvijek nemilosrdno pružao svoje bolne prste njegovim tijelom.
Usudio se napokon otvoriti oči da bi potom gledao u sav taj pijesak ispred što se pružao, u sva ta beživotna zrnca. I na trenutak mu se učini da ovo mjesto je živo, osjetio je kako se uvija oko njega poput zmije gušeći ga i nemilosrdno zatvarajući svaki prostor slobodnom disanju. Počeo je gubiti dah. Pokušao je kroz usta protisnuti psovku ali sve što je izašlo bio je piskutav glas a potom kašalj. Zrak još uvijek nije dolazio njegovim plućima koja su počela gorjeti. Pokušao se odignuti rukom se upirući o pijesak dok je drugu ovio oko komada stolne grede. Prikupio je ono malo snage što mu je ostalo i svom snagom ustao još uvijek leđiju okrenutih onome iza, onome kome se bojao pogledati u oči, ako je to nešto i imalo oči. Ponovno je zažmirio sad već osjećajući kako mu se prsa nadimlju, zrak je napokon našao svoj put.
"Oh gospodine X vi me iznenađujete svakim novim pokušajem. Sigurno se pitate kako izgledam i postavljate si hrpu besmislenih pitanja na koja nemate odgovora. No, opet da li ikada odgovora ste i imali. Pitanja, pitanja, pitanja..."
Zlurado se čuo smijeh koji je odavao očitu zabavljenost samom situacijom.
Gospodin X je na ovo samo zatvorio oči i u sebi osjetio bijes kako ključa. Da je samo mogao prikupiti više hrabrosti zadnjim snagama svoga tijela obrušio bi se stavljajaći na kocku i vlastiti život. «Vlastiti život», promrljao je za sebe i počeo se smijati sjetivši se žileta, krvi, loma ogledala. Otkud mu samo snage za ovakvu ironiju pomislio je dok je nemir u njemu rastao i ujedao.
"Znači ipak ste naučili smijati se i biti ironični nad samim sobom. Vaša glupost je van granica poimanja možda čak i mene samog. Uistinu sam presretan zbog našeg skorašnjeg druženja. Vi i ja... Vi i ja gospodine X sasvim lijepo ćemo se provesti. U svakom slučaju ja ću se provesti lijepo."
Glas je tu zastao kao da promišlja o nečemu a zatim kao da govori za sebe dodavajući naslađujući ton.
"Ne pamtim kad sam zadnji put ovako bio zabavljen već na samom početku."
Neko vrijeme zavladala je šutnja stvarajući sve jaču i sve neizdržljiviju buku u mislima gospodina X. Sve dok napokon nije skupio dovoljno hrabrosti okrenuvši se u jednom nespretnom pokretu. Ništa ga nije moglo pripremiti na ono što je vidio ispred sebe. Slika i prilika njega. Kao da gleda sebe. Isto ono lice što vidio je u ogledalu toliko puta, isto ono lice što ispunjavalo ga je gađenjem pred sam kraj. No, za razliku od njega lik je bio fino uređen, u crnom odijelu sasvim mirnog držanja sjedeći na stolici. Bezizražajno je piljio u njega dok su se gospodinu X-u sve više u čudu širile oči. Zateturao je par koraka unazad hvatajući se za srce koje lupalo je sve snažnije. Suze su mu navrle na oči, pao je na koljena jecajući sve više tonući u očaj. "Tko si ti?" zaurlao je. "Tko si ti, tko si ti, tko si ti", nastavljao je ponavljati sve rastrganije kidajući noktima kožu dozivajući sve jaču bol koja nije dolazila. Lik je i dalje potpuno mirno, staloženo, ne odajući ni najmanji dio emocije buljio u njega.
"No, no, gospodine X, pa reklo bi se iz vašeg ponašanja da ste razočarani onime što vidite. Šteta, a baš sam dugo promišljao i radio posebno na svakoj crti lica a da ne pričam kakvih sam sve muka imao da bih došao do ovog odijela, posebno krojenog baš za ovu priliku. Stvarno sam se potrudio čim sam dobio obavijest o Vašem dolasku." ironično je zazujao glas u ušima klonulog gospodina X-a.
"Postaje mi dosadno a to nije dobro gospodine X, nikako nije. Nekako me počelo živcirati to vaše cviljenje. Do sada sam već očekivao da ćemo voditi razgovor i da ćete me obasipati smislenijim pitanjima. A od vas čujem pitanje koje svaki put iznova samo me iznervira. Tko sam ja?!"
Ustao je i polako prišao naginjući svoje lice pred gospodina X-a mijenjajući ton u izrugivanje iskrivljujući ga poput iznerviranog djeteta u kreveljenje:
"Tko sam ja, tko sam ja, tko sam ja",
Zatim udari što je jače mogao gospodina X-a nogom u glavu lomeći mu nos i puštajući krv po pijesku. Bilo je zanimljivo vidjeti crvenu boju kako se puši dok je nestajala upijena bezbojnim zrncima. Sasvim polako se okrenuo gledajući i dalje zadovoljno u gospodina X-a. Potom bezbrižnim hodom se vrati nazad udobno se smještajući u svoju stolicu.
"Zašto postavljate to pitanje kad odgovor već naslućujete? Recimo samo gospodine X da ja jesam. To neka vam bude dovoljno za početak." Čuo se zvuk paljenja cigarete.
"Vjerojatno vas čudi što na ovakvom mjestu palim cigaretu. Ah... Odnosno što ju ja palim. Hm... Moram priznati, loša navika od prošle zabave", značajno je pogledao u nikotinski štapić.
"Kažu da ovi štapići ubili su mnoge", nastavio je promatrati zamišljeno a zatim se počeo smijati. "Ubili...", smijeh se i dalje nastavio. A zatim naglo kako je započeo tako je i nestao. Čulo se uvlačenje dima i goruće pucketanje uživanja.
"Još uvijek mi je zabavna ideja uvlačenja dima; poprilično je neobično, ima nekakvih čari. No, vratimo se vama gospodine X, jer ovdje nisam bitan ja koliko ste vi bitni. Valjda ste do sada to shvatili?! Znam da jeste. No? Što ćemo? Možda želite sada razgovarati? I konačno postaviti pitanja kako bi trebalo..."
Brišući suze rukama, dok se pijesak lijepio na svako ovlaženo mjesto uvlačeći svrab kroz kožu, gospodin X ustane i zagleda se pred sebe. Ne, to nije bio on, ne smije tako razmišljati. Zagledao se u tu prikazu, u to gnjusno nešto. Osjetio je kako mu još uvijek niz lice curi topla krv, ali bol prestala je biti bitna. Nekako mu je postalo svejedno kao da prihvatio je konačno sav ovaj apsurd kojim je bio okružen. A zatim slomljeno, bezbojnim glasem očaja uzvratio.
"Zašto sam ovdje?", zazvučalo je tako čvrsto u svoj nemoći koja ga je okruživala te ponovi još jednom, još glasnije.
"Zašto sam ovdje?"
Polagano je podigao obrvu vidno zainteresiran ovom iznenadnom promjenom a potom kimnuo zadovoljno glavom te progovorio bez ikakve žurbe odavajući potpunu opuštenost:
"Za početak gospodine X morat ćete se naučiti obraćati meni. Moje ime koje ćete svako malo izgovarati bit će gospodin Kob. Zar ne mislite da bi bilo poželjno nadjenuti mi neko ime? Naravno da mislite, samo nekako nemate srca priznati svoju znatiželju. Dakle, gospodin Kob za Vas dragi gospodine X." S podsmijehom izgovori vraćajući onaj zabavljeni osmijeh na lice.
...
Promatrač sivih nijansi tuđih života. Šutiš, želiš samoću ponekad, a ponekad najradije istrgnula bi ju iz sebe. Ljudi, buka; dok smiješiš se pogled ti luta, odgovaraš na nečije neslane šale, smiješ se. Lutaš pogledom ogrljena samoćom, usamljenost osjećaš u gomili... "Tko sam?", pitanje koje odjekuje u glavi. "Tko su oni?", odgovor pitanjem na pitanje. Želiš pobjeći u jednom trenutku, zašutiš, povučeš se u kut sobe, promatraš, razmišljaš, slušaš. Buka...
***
Možda mi nevina smrt srebrnog sjaja nije dana
U noći dok budim usnule ptice umrle vjere
Dok bezizražajno hladnim licem tonem
Odbačen tugom njenog ugaslog pjeva.
Možda ću ugledati iznad duge kamen tvoga lica
Proklinjati Sunce trnjem slomljenog srca
Dopuzati pod noge ukletim poljupcem očaja
Zazvoniti maskom umornog ljubavnika tišine.
Spustit će se s neba nježna milost sramežljivog djeteta
Prosipati neokaljani prah prašine zaboravljenih želja
I možda...
Možda...
Ponovno ću živjeti...
Živim...
Post je objavljen 08.06.2006. u 17:40 sati.