Nekako mi kroz glavu kao jeka odzvanjaju slike iz bliske mi prošlosti. Svi moji strahovi, nadanja... I nekako počinjem igrati ulogu zlogukog proroka što upire prstom, ne toliko hladnog koliko pasivnog. Sjetio sam se Camus-ovog Stranca i pokušao proniknuti kroz veo koji sam si davno postavio čitajući... A sada stojim ledenog pogleda pred davno naslikanom misli i bacam boje dosadašnjih iskustava. Polako poprima nove dimenzije, novi oblik, formu. Pitam se koliko dugo ću "slikati"?! Makar odgovor mi je odavna poznat... Znam da će ostati nedovršena i ostavljena nekom drugom... Ili će ostati zagubljena na tavanu beskonačne monotonije života. Uvijek iznova proživljavajući iste snove, žudeći za vihorom prašine iz tuđeg pogleda, pogleda slučajnog prolaznika što na trenutak je zavirio samo, nasmiješio se ili ravnodušno otpuhnuo kroz udisaj zlobe. I zatim krenuo dalje polako blijedeći na horizontu ostavljajući iza sebe tek mali trag stopala. Trag čiji broj drugi će prekriti i tako iznova, stvarajući nepregledni otpad ljudskog ega, sebičnosti. Toliko svjetova koji se urušavaju samo da bi drugi niknuli. I evo stiglo je proljeće, metaforički početak, buđenje... Buđenje novoga? Ne... Buđenje staroga u novom obliku, gdje život se manifestira kroz plodno tlo našeg stvaralaštva a ne u samom produktu što polako izvire iz nas kroz rađanje djeteta što želi kriknuti i obznaniti svoj dolazak. Čuješ li krik čitaoče? Odzvanja li ti sobom? I zapitaš li se uopće o rečenome? A meni dotle uz toplinu jedne zrake Sunca odzvanja neuobičajena misao i čeka novi dodir, novi nanos boja... Pitam se koju boju ću danas staviti, pitam se i vježbam mašući kistom... Koliko stranica sebe možeš ispisati i stanu li sve u jednu sliku?! Proljeće je stiglo...
Tu sam...
Ljubavlju okovan,
Magičnog svijeta tat,
Gdje kovitlac loma zatire stvarnost
I posljednji hropac
U posljednji sat...
Blijed u tišini.
Ulice grada...
Da li ih čujes?!
Dok vape za rukom
Stranaca snova
Umivenih žudnjom
Divlje u krik...
Sjena u kutu.
Urlici gasnu...
Pogledaj im lice,
Spaljena prošlost,
Smijeh gorčine...
Udišem zvijezde
Pogled pun čežnje.
Mračno, mračno je ovdje.
O, spali mi oči,
Pogled nek čuje,
U daljini kroz svemir
Pruži mi prste
Vihorom mašte.
I vodi me!
Blijed u tišini.
Sjena u kutu.
Mračno, mračno je ovdje.
Vodi me!
Post je objavljen 22.03.2006. u 16:52 sati.