Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/nesalomljivi

Marketing

BRUCE SPRINGSTEEN:'WE SHALL OVERCOME-THE SEEGER SESSIONS'(Sony/BMG/Menart;2006)

"Ajd ti ženo u kurac. Ja ga šaljem na studije u Zagreb, a ti mu odobravaš da se bavi novinarstvom i tim muzičkim glupostima.Jebem ti vašu realnost!"
1985., moj otac Ante obraćajući se mojoj majci Gordani glede moga studiranja
Jedno od mojih najboljih zagrebačkih ljeta je bilo godine 1998. Izašao je tada album gospodina Elvisa J Kurtovića 'Čudesan svijet privatluka' i ja sam se prihvatio promoviranja istoga po svim mogućim i nemogućim medijima Zagreb grada i mile mu okoline. Elvis, moj rođak Garo koji je u EJK svirao bubnjeve, a koji danas drma u nizozemskom garažnom bendu The Receiver, i moja malenkost posjećivali smo radio postaje (Radio 101, Radio Velika Gorica, itd.), motali se po redakciji Studentskog lista (Franjo, hvala ti što si nas onako sirote častio giricama i pivom), snimali smo i spot za tadašnju TV Zagreb. Onda je došla i "živa" promocija i neka zajednička svirka u Kulušiću. Mislim da je bila u pitanju Poletova godišnjica ili tako što… Dok je Elka s ostatkom benda s pozornice poručivao kako su nesretniku "u bolnici krpili šupak", ja sam sa Bradom i Šparkom iz Psihomodo Pop ispijao pivo za šankom legendarnog Kulušića.

Brada je tada bio pravi magnet za djevojke, tako da nam je nakon kratkog vremena prišla jedna djevojka s osrednjim izgledom i bezobrazno velikim grudima za koju ćemo kasnije doznati da je bila rod "usmjerenjaku" Stipi Šuvaru. Imala je na sebi bijelu majicu na kojoj je crvenim slovima pisalo "Pete Seeger-Folk Tour 1964". Dakle, ista je započela jednu od najdosadnijih konverzacija kojoj je moja malenkost ikada bila izložena, nešto što bi doista bilo jako teško za očekivati ukoliko se zna da je u pitanju rock veselica na kojoj smo se posve smišljeno zadesili. Dakle, govorila je ona nama o tome da je Joan Baez imala mnogo više utjecaja na zbivanja u tkz. protestnom/folk zvuku 60-ih, negoli Bob Dylan. Kulturni Brada je samo klimao glavom u znak odobravanja na svaku njenu izgovorenu rečenicu. Onda je posve iznenada djevojka osrednjega izgleda sa Pete Seeger majicom započela priču o moralu i tome kako su i EJK i Psihomodo Pop bendovi bez ideja. Za divno čudo Brada je samo nastavio da ispija pivo i klima glavom u znak odobravanja. Očigledno je da je njegov fokus bio više na ono što se nalazilo ispod majice, a nije duša. Priča bi vjerojatno išla u beskonačnost i mi bismo poput pravih šovinističkih svinja podnosili svaku vrstu konverzacije u zamjenu za pogled na ove monumentalne grudi, da nam se za šankom nije pridružio Elvisov pjevač i najprimitivniji član Meteora, mali Rizo. Rizo, sav oznojen od tek završenog kreveljenja po bini, izvuče iz torbe najofucaniju frazu tipičnog šanerskog uvaljivanja: "Hej raja, ja plaćam piće! Šta će pička da pije?". Kulturni Brada i ja smo u tom trenutku zasigurno pomislili da nam Tirana izgleda daleko prihvatljivija od Zagreba za bilo koju vrstu zabave. Želja da propadnemo u zemlju od srama nestala je instantno nakon što je djevojka monumentalnih grudi i majice sa Pete Seegerovim imenom izgovorila: "Jao, što se vi Bosanci blesavi" i onda se počela smijati poput nekoga tko je čuo dobar vic. Ovdje malo ubrzavam priču za nekih sat-dva i naredna slika je bilo prepucavanje maloga Rize s klavijaturistom Juricom o tome kako mu Jurica treba dati ključ njihove sobe u hotelu Dubrovnik jer je cura monumentalnih grudi izrazila želju da joj Rizo, u tišini hotelske sobe, otpjeva neke od neobjavljenih Elvisovih hitova. Dakle, to je moje prvo iskustvo sa Pete Seegerom ili, bolje reći, s njegovim imenom: dosadna konverzacija, velike grudi i šuplja priča. Ove godine gospodin Bruce Springsteen je pokazao da je Pete Seeger na njega ostavio daleko veći dojam negoli na moju malenkost.

Boss je izašao vani sa svojim najnovijim dugosvirajućim projektom. Niti manje niti više, odlučio se na snimanje albuma s Pete Seegerovim pjesmama i naslovio ga: 'We Shall Overcome The Seeger Sessions'. Ja volim Brucea Springsteena i za dotičnog ću uvijek prijeći preko svog glazbenog ponosa i objektivnosti te njemu i njegovom radu dati dva palca gore. Zato ću biti poltron i šupak te ovaj album samo okvalificirati kao POTREBNO - NEPOTREBAN. Potreban je ovaj album Springsteenu jer očigledno je, i to bez ikakvog dvoumljena, da Boss pokušava da svoju intimu ('Devils and Dust') prebaci u drugu polovinu terena. Taj dio terena i dalje treba da nam objasni Springsteena kao sredovječnog muškarca koji i nakon svih ovih godina još uvijek ima nešto važno da kaže. Ovoga puta njegov medij kroz koji nam se obraća je nitko drugi do Pete Seeger, legenda američke folk glazbe.

Nije strano, a o tome sam i sam pisao u nekoliko navrata secirajući rad i djelo gospodina Springsteena, da njegov trubadurski osjećaj dolazi od velikog poštivanja svega onoga što je poetska duša Woody Guthrieja činila za izgovorenu riječ protestnog štimunga. Uostalom, cijela Springsteenova karijera je karijera koja se instinktivno bavi snovima i razočaranjima američke bijele radničke klase, što bi bila i točna definicija Woody Guthrieja. Znajući sve ovo, netko bi mogao i pomisliti da je ovo logičan nastavak Springsteenova glazbenog izražaja. Nešto kao parola: "I nakon Guthrieja bit će Seegera". No, takva teorija bi se mogla održati samo ukoliko Guthrieja i Seegera stavimo u istu ravan. To bi, naravno, bilo itekako pogrešno. Točno je da zaljubljenici u američku folk glazbu kažu da je renesansa američke folk glazbe uslijedila onoga trenutka kada su 1941. godine Woody Guthrie i Pete Seeger zajedno zasvirali na koncertu u Forrest Theateru. Folk glazba je zbližila Seegera i Guthrieja, no u isto vrijeme postala je i glavna crta razdvajanja kada govorimo o poetici njihovoga razmišljanja. To je ono što je vrlo zbunjujuće glede ovoga Springsteenovog albuma. Glavno pitanje je zašto Pete Seeger??? Zašto mu posvetiti cijeli album?

Znajući Bruceove glazbene aspiracije, nekako bi bilo logičnije da je napravio album sa pjesmama Woody Guthrieja. Recimo, Pete Seeger je došao iz obitelji u kojoj je otac Charles Seeger bio folklorist, a mati Constance de Clyver Edson poznata violinistica. Poslije je Pete završio Harvard i onda se "sita stomaka" upustio u glorificiranje marksističke ideje. Uostalom, poput Marxa, mlađani Pete je došao na utakmicu sa marksizmom iz buržoaskog okruženja. Veliki idealista, Pete je vjerovao svim svojim srcem da pjesma može promijeniti svijet (možda bi Bono trebao snimiti album sa Seegerovim pjesmama?) i često je znao izjaviti: "Nije važno kako je dobra pjesma, već je mnogo važnije koliko dobroga ta pjesma može učiniti". S druge strane, Guthrie, koji je otprilike sedam godina stariji od Seegera, je odrastao u ruralnoj Oklahomi. Otac Charles Guthrie je bankrotirao sa svojim malim obrtničkim poslom, a mati mu je, dok je još bio dječarac, završila u duševnoj bolnici. Woody je napustio srednju školu i svoje 20-e proveo špartajući američkim prašnjavim drumovima, stopirajući i zauzvrat na gitari svirao svoje pjesme onima koji su mu dali prijevoz od jednog grada do drugoga, od jedne farme do druge. Radio je i teške fizičke poslove ne bi li zaradio za juhu i komad kruha. Dakle, na jednoj strani idealista Seeger, a na drugoj realista Woody. Nekako mi je Springsteen više obojen farbom realizma negoli idealizmom. Stoga je ovo album koji mene, kao velikog poklonika njegovog glazbenog djela, u najmanju ruku ZBUNJUJE.

Album je snimljen brzinom munje, bez pretjeranog uvježbavanja pjesama. Interesantno je da je Bruce album snimao na svojoj farmi u Jerseyju. Čak mu je pošlo za rukom (menadžerskom agencijom) da za ovu prigodu okupi i preživjele članove originalnog Seegerovog benda. Ono što je meni vrlo interesantno je činjenica da Springsteen na ovaj album nije uvrstio jednu od najpopularnijih Seegerovih pjesama 'Where Have All the Flowers Gone'. Cilj mu nije bio da ne napravi 'The Best Of …' album, nego da snimi materijal kroz koji može izraziti sebe. Da kaže tuđim materijalom ono što on misli o našoj stvarnosti. Kao što rekoh, izabrao je idealizam umjesto realizma i nisam siguran da će njegova poruka pronaći putić od njegove farme do nosača zvuka.

Njegova POTREBA za ovakvim albumom meni se čini kompletno NEPOTREBNA. Kad u šestom mjesecu doletim iz SAD na zagrebački Pleso, sa sigurnošću mogu konstatirati da ovaj album neće biti na mome iPodu, no to nije niti bitno jer će Bruce i dalje imati značajno mjesto u mome glazbenom srcu.

Zoran (Vazda Gazda) Mišetić
zorandiana@msn.com
31. svibnja 2006

Copyright © 1996. - 2006. Internet MONITOR

Post je objavljen 04.07.2006. u 15:43 sati.