tjedan je bio obečavajući – za zaborav. prošao kao da ga nije. kulminacija – subotnji svatovi. zašto se ljudi žene neradnim danima? ili ne shvaćaju to kao nekakav ozbiljan posao ili taj čin smatraju opuštanjem nakon ubitačnog radnog tjedna... tko bi ga znao... pametni ameri obave to u ranim poslijepodnevnim satima. ne troše noć na grupne seanse na kojima se priziva vječna sreća i usiljeno veseli uz repertoar lokalnog Benda Za Svatove I Maturalce. noć sam provodio uz dvoguzu fante šokate, pića primjerenog za još jednu policijsku akciju ''siguran vikend'', ne skidajući s lica smješak, namješten za tu prigodu u kupaonici još u pet popodne. nakon serije thommsonovih kvazipjesama o nekom Ivanu s genima od kamena (kao da je, bogati, Hulk) i prizivanju vjetrova (kao da se najeo graha), Bend je, konačno, sastavio dva-tri sentiša. prava uspavanka za moju dušu, koja je lagano počela koketirati sa snom.
četvorka je sasvim primjerena brojka za odlazak u noć. poljubac za mladenku i paketić svatovskih kolača. nebo je prosipalo kišne kapi, lagano i ravnomjerno dosadno.
preljepa me plavokosa sirena dozivala pokretima tankih prstiju ispružene ruke. zakoračio sam u hladnu vodu blještavog jezera i dotaknuo svojim prstima njen uski dlan. baš kad je vjetar zaplesao valcer u njenoj kosi, iz neba je zatutnjio reski zvuk zvona mog mobitela. plavokosa je sirena, u panici, ispustila moju ruku i zaplivala plavetnilom jezera.
poluglasno sam počeo opčiti s majkom, ocem i ostatkom bliže i daljnje rodbine pozivatelja i prebacivanjem jastuka preko glave pokušao spriječiti plavokosu sirenu da utone u dubine hladnog jezera. telefon je i dalje zvonio, glasno, resko i hičkokovski dramatično. otvorio sam oči. jebiga, plavokosa je sirena i onako već otplivala u tuđi san.
moje je ''halo'' zvučalo kao da je izgovoreno s vrha himalaja. hladno i daleko.
- vodi me na kavu!
pogledah zbunjeno u displej telefona. Ženski Bosanac.
- halo, mala...
- vodi me na kavu!
njeno ''vodi me na kavu'' nije zvučilo kao molba nego kao naredba, ne kao želja nego kao potreba. ustajem iz kreveta. mozak mi radi sa svega 10% kapaciteta, dovoljno da pokrene osnovne motoričke radnje, hodanje i jutarnje pišanje (bemti fantu šokatu, obje su litre odlučile baš sad napustiti moj organizam). hladan me tuš vraća u normalu. vozim se prema Gradu. razmišljam. izgovoriti ''vodi me na kavu'' kao da izgovaraš tekst radio drame. ne, nikako nije slutilo na dobro.
stajala je na ulici ispred Kafića obasjana sunčevim svjetlom što se mukom probijalo kroz gomile oblaka. lijepa, vitka i tužna. kao Cesarićeva ''Voćka poslije kiše''. da sam tada bio slikar docrtao bih na tu sliku tisuće boja u jednoj dugi. da sam tada bio pjesnik maleni bi slavuj sletio na njen prst. da sam tada bio kompozitor u partituru bih upisao ''allegro''. da sam tada bio bilo što, samo ne obični čovjek, narednih bi sati slušao njeno veselo cvrkutanje.
a priča je bila gomila moralnih dilema. zakoračiti u vezu za koju je znala da ne može uspjeti. prigrabiti sreću kojoj se kraj vidi već na početku. prikrivati nešto što se, kao normalno, ne bi trebalo skrivati. priznati najboljoj kolegici da radi upravo ono što je obečala da nikada neće.
što da ti velim, lutko. to je igra na ruletu, s dva posljednja žetona, koje stavljajući na par-nepar, možeš igrati vječno i prestati u svakom trenutku. ovisno o raspoloženju ili količini strasti kojom igraš. samo, u toj igri, u isto vrijeme i dobijaš i gubiš. ne vidim sebičnosti u želji da prisvojiš komadiće sreće ako se, tog trenutka, zadovoljavaš mrvicama s velike trpeze. ne smatram da svoje osjećaje moraš podrediti tuđim iskustvima jer nije nužno da se povijest ponavlja. ne osuđujem te, ma što napravila, jer ja nisam tip koji osuđuje ljude zato što su sretni. ne mogu ti udjeliti savjet, pokazati svjetlo na kraju tunela, rješiti tvoje moralne dvojbe. znam da i nisam zato tu. ja mogu biti samo tvoja rupa u koju ćeš reći da Trajan ima velike uši, grobar tvoje tajne, glas u daljini koji će ti reći ''ne smetaš, samo ispričaj…''
dan se razvedrio kao njeno lice. konobar je iz Kafića kotrljao veliku kamenu stijenu koju je ostavila.
- hvala ti što si bio tako dobar da me saslušaš. nikada ti to neću zaboraviti…
- ma sve pet, lutko. nikada ti neću zaboraviti što si dozvolila da budem jedan mali dio tvog života…
dva su se bijela oblaka, nošena vjetrom, na plavom nebu pretvarala u meku postelju... ili sam samo to ja tako vidio...
Post je objavljen 04.07.2006. u 14:04 sati.