Tex je od ranog djetinjstva znao što želi biti u životu. Nije to bila jedna od onih priglupih dječjih hirova koju više-manje direktno i namjerno izazovu roditelji pogrešnim odgojem, već prava stvar, jedna od onih rijetkih stvari u životu za koje vam srce govori da su prave bez ikakvog fizičkog ili logički opravdanog dokaza-to se jednostavno osjeti. Znao je da će postati policajac, to mu je bilo jasno kao što je bivšim narkićima Bog i vjera, jedino što nije znao je to da će svoj cijeli radni vijek provesti na carini.
Juan se od ranog djetinjstva morao priviknuti na život i profesiju sitnog kriminalca ne bi li kako uspio preživjeti u okrutnom svijetu koji ga je lišio oba roditelja i stavio na ulicu. On si nije mogao priuštiti snove i bio je ono što je morao biti, niti više-niti manje.
Ukrstili su svoje sudbine na granici između SAD-a i Meksika.
Svaki dan, Juan bi prelazio granicu na biciklu s vrećom na leđima. Stariji kolege su već bili naviknuti na Juana i puštali su da prelazi svakodnevno granicu bez provjeravanja, no ne i Tex. Nakon nekoliko tjedana i iste rutine-Juan na biciklu s vrećom na leđima, Tex je postao sumnjičav i bio je uvjeren da se Juan bavim nekakvim švercom, ali nije znao što šverca i nije bilo dokaza.
Provjeravao je Juana svakih nekoliko dana. Pregladavali su mu sve otvore na tijelu ne bi li pronašli švercanu robu, raskapali mu bicikl, trgali odjeću, komadali vreću koju je nosio na leđima čiji bi sadržaj uvijek bio isti-kad bi ga god provjeravali, u vreći bi bio samo pijesak i ništa više. Nisu mogli pronaći ništa.
Texa je to izluđivalo. Njegov brak je patio, posao i zdravlje. Nakon nekoliko godina žena ga je ostavila jer je obolio na živce. Patio je i od nesanice. Rastresenost na poslu bila je samo logična posljedica.
U međuvremenu, Juan je svaki dan prelazio granicu na biciklu s vrećom pijeska na ramenu i pjevušio nekakvu meksičku pjesmu. Samozatajni i smireni čovjek s malo riječi, nije se odupirao Texovim napornim i uzaludim provjeravanjima. Sve je odradio dostojanstveno i šutke.
Nakon nekoliko godina Tex više nije znao tko je tu lud. On ili čovjek koji svakodnevno prelazi granicu s vrećom pijeska. Znao je da je pijesak bezvrijedan i to ga je najviše izluđivalo. Tko bi uopće kupovao pijesak, tako bi uopće švercao pijesak-osim ako se ne radi o duševnom bolesniku ili mentalno retardirnom čovjeku. Njegov život je postao jedna uzaludan potraga za nedostižnim, za najvećom misterijom čovječanstva.
Tex nikad nije ulovio svog Moby Dicka, ali je barem saznao istinu. Nekoliko godina kasnije, u senatoriju ga je posjetio Juan. Stari neprijatelji su se gledali ponovno oči u oči, samo što je ovog puta Tex bio u luđačkoj kušulji.
"Dobro onda, kurvin sine, hoćeš li mi napokon reći šta si svih tih godina švercao. Je li nekakva droga u tom pijesku koju mi nismo mogli otkriti na testiranjima. Ili drago kamenje možda? Nešto sigurno je. Nešto si švercao, sigurno. Jebeni pijesak. Samo jebeni pijesak. Stalno imam jednu te istu noćnu moru-da se davim u pijesku. Prokleti šverceru, hoćeš li mi sada, nakon svega, reći šta si sve te godine švercao???" Tex je histerizirao uz tikove glave i slinu koje se cijedila niz usta-"Šta si švercao????????????????"
Juan je smireno i razgovjetno odgovorio-"Bicikle, amigo, bicikle..."
Post je objavljen 04.07.2006. u 02:02 sati.