Marketing
I'll keep digging till I feel something
-zato volim odrastanje. Zato volim ovo doba.
Osjećam kao da sam budna, za razliku od ostatka života koje provedeš sanjajući...
Imam priliku, sve vidim jasnije, oči su mi širom otvorene.
Vidiš život stvaran,kakav je.
Kao malen čamac zalutao u ogromnom moru, nošen valovima, popraćen olujom iznad,na nebu.
Odbijam hranu, odbijam formalnost, odbijam ljepotu, odbijam čist zrak, samo dišem. Jedva.
Sklapam oči. Osluškujem.
Mrzim svoje podočnjake od kojih mi se ni ne vide oči, tako ih okružuju...i bljedunjavo lice..uvijek se tako vidim kad mi je loše.
Da,to je sve! Sve je samo...Moj život su samo momenti izgrađeni od čudnih raspoloženja izazvani glupim situacijama, reakcijama ljudi ili jednostavno inspirirani novom muzikom ili zaletom vjetra koji udara lice?!
Boli, vraški boli kad tako razmišljam, ali sve me navodi...bez prestanka. Dan po dan. Udarac za udarcem. Razočarenje. Nedostatak nečeg..pažnje ili ljubavi?
Ma, neznanje je problem.
Letiš livadama,poljima,..smiješ se i vrtiš na mjestu kad te udari prosvijetljenje i shvatiš da je život predivan! Toliko mogućnosti! Osjećaja, savršene prirode, LJUDI!
Razoružava te činjenica što spoznaja ne traje vječno...drugi dan uvidiš da bajka ne postoji. Ili je to možda svrha postojanja? Truditi se svaki dan uvidjeti životne vrijednosti? Svaki jebeni dan se radovati i biti zadovoljan onime što dobivaš?
Ja mogu slušati! Ja mogu gledati i mirisati cvijeć! Ja mogu dodirnuti drugo ljudsko biće! Ja mogu stvarati umjetnost! Ja mogu trčati, plivati, plesati!!!
U tome je pouka?! Tko će mi reći?!
Ja jesam zahvalna što vidim, jesam! Sutra mogu oslijepiti! I da, drago mi je što vidim! (*pogledaj pjesmu u boxu Slijepima-da se naježiš*)
Ali.......prokletstvo!!!! ne mogu od toga živjeti!
Presebična sam zapravo. Obično ljudsko smeće.
Ako se moj život sastoji od trenutaka, kako ću onda znati na samrti da mi je život bio ispunjen, da mi je život bio vrijedan, da je to to?
Neću ja ništa znati! Neću ja ništa uvidjeti! Samo ću žaliti...kao što radim svaki dan.
Toliko je sve u mojim rukama da me sudbina uspjela zarobiti u svoju mrežu!
(napadaj histeričnog smijeha)
Da, ja samo sanjam. Moji snovi su jedino pozitivno kod mene.
Mogu odletjeti kamo želim. Mogu biti što želim.
Snovi te mogu podignuti, snovi te mogu natjerati! Sanjam da sam bolja osoba koja zaslužuje ljubav.
A uistinu me snovi uništavaju.
Zamišljam se kako umirem i to mi daje veliko zadovljstvo. Nije bitno da li me udario auto, ili me pogodio metak.
Kažu da su snovi neostvarene želje?
Što,onda ja čekam da me netko ubije da se ne moram sama?
Nije li to kukavičluk?
Ili čekam veliku promjenu...?!?!? promjene nema i nikad je neće biti!
Zašto? Jer se poznajem.
Gadim se sama sebi. Znam da ću postati isti moj stari. Svaki put kad ga pogledam pomislim kako u sebi nosim njegove gene. Svaki put kad se živčano izderavam, svaki put kad svjesno nanosim bol drugome, svaki jebeni put mislim kako se pretvaram u ono što mrzim! E pa neću!!! Rađe ću propustiti priliku da se promijenim...samo zbog straha od gubitka. Prevelika je cijena. Ne vrijedi živjeti takav život. Odričem se svega.
Pitam se da li izbacujem svoje frustracije ili pogoršavam stanje?
Zašto ovo ne zapisujem u bilježnicu,...zašto dajem ljudima mogućnost da čitaju ovo?!
A što se može desiti?! Uvidjet će da smrdim ko pokvarena hrana...niti ne! Ko zadnji izmet...nečistoće koje izbacujemo da možemo nastaviti........i tako u krug.
Da mi je šanse!
Neka mi netko ukaže.....kako čovjek dođe do tog stadija?
Ako nastavim, možda prođe...moguće je da zaspim.
Zažmirim i odem. Posao, kupovina, odmor, čišćenje, familija, blagdani, rutina, promet i zagađenje.
U to ću se pretvoriti.
Postat ću zrak koji udišemo.
Dozivam suze ali one ne dolaze. Kvragu!
Just, not enough.
I need more.
Nothing seems to satisfy.
I said, I dont want it.
I just need it.
To breathe, to feel, to know Im alive.
Ne treba mi nitko tko će mi reći da još vrijedim.......moj rok trajanja je odavno prošao.
Post je objavljen 04.07.2006. u 00:47 sati.