Jesu li zbog vas ikad zaustavili vlak? E pa zbog mene jesu. Jučer. I to međunarodni vlak, da ne mislite da se radi o nekom lokalnom vagončiću koji staje svakih nekoliko kilometara ili po narudžbi putnika.
Uputih se ja u nedjelju u susjednu nam Sloveniju gdje je Uspić proveo tjedan dana kod svog najdražeg bratića i njegove mame. Budući da je prilično komplicirano poslati maloljetno čedo bez odrasle pratnje iz države u državu, dogovorimo se da ću ja u nedjelju doći po njega. Zbog mog zgusnutog zagrebačkog rasporeda, taj je dolazak bio organiziran i isplaniran do zadnje minute, po principu – uskočim u rani jutarnji vlak za Celje, gdje me Uspić s bratićem i njegovom mamom već čeka na kolodvoru, tamo popijemo kavu i kratko se podružimo, a onda Uspić i ja sat vremena kasnije već uskačemo u brzi vlak natrag za Zagreb. Dakle, raspored vlakova prethodnih sam dana pomno istražila na webu kako bi ušteda vremena bila maksimalna.
Volim vlakove. Podsjećaju me na studentsko razdoblje, a osim toga, to je jedino prijevozno sredstvo u kojem mogu čitati ili spavati pa sam dva sata putovanja do Celja shvatila kao priliku za odmor i razonodu. Da se ne bi slučajno dogodilo da zaspim i prespavam silazak s vlaka u Celju, namjestila sam alarm na mobitelu, no to se pokazalo sasvim suvišnim jer kad u dva sata imate dvije granične i carinske kontrole, plus dvije kontrole karata, nemate baš priliku za spavanje.
Dakle, vlak je u minutu točno stigao na celjski kolodvor. Stajala sam pored izlaza iz vagona, spremna da zagrlim i izljubim svog Uspića koji mi je u tih tjedan dana silno nedostajao. Kad se vlak zaustavio, energično sam zgrabila ručicu za otvaranje vrata povlačeći je u odgovarajućem smjeru, ali… vrata se nisu dala otvoriti!!! Kad sam shvatila da će ta vrata ostati zatvorena, požurila sam prema drugim vratima, ali dok sam hodala prema njima, osjetila sam kako se vlak trznuo i krenuo dalje svojim putem. Prema Ljubljani i Beču, gdje ja zbilja nemam što tražiti.
Naravno, odmah sam digla paniku. Bila sam spremna na međunarodni incident. Gospođa kondukterka, Slovenka, pokušavala me uvjeriti da nisam dobro otvarala vrata, a ja sam nju pokušavala uvjeriti da sam se u životu naotvarala dovoljno vagonskih vrata i da imam dovoljno željezničkog iskustva da mogu tvrditi da su vrata bila zaglavljena. Raspravljajući s njom, gledala sam u onu crvenu ručicu kočnice za opasnost važući je li pametnije suočavati se s posljedicama njezinog povlačenja ili možda ipak pokušati s malo diplomacije stvar riješiti mirnim putem. Cijelo to vrijeme vlak je jurio punom brzinom dalje i udaljenost između mene i Uspića se i dalje povećavala, zajedno s opasnošću da nećemo stići na onaj planirani vlak za povratak u Zagreb.
Primila sam se telefona. Rođaci u Celju već su radili na zaustavljanju vlaka jer su shvatili da sam ostala zatočena u njemu. Koordiniranim interverncijama kod vlakovođe u vlaku i prometnika na celjskoj željezničkoj postaji uspjeli smo isposlovati zaustavljanje vlaka u Šentjuru, na prvoj maloj postaji od Celja na kojoj taj vlak inače nikad ne staje. Kad se brza kompozicija deset kilometara od Celja uz škripu kočnica zaustavila, gospođa kondukterka i ja zajedničkim smo snagama pokušale otvoriti ona ista vrata koja sam sama pokušavala otvoriti u Celju. Nisu se dala otvoriti. Pokušao ih je izvana otvoriti i prometnik šentjurske postaje, ali nije išlo. Na kraju su me pustili van kroz druga vrata i bilo im je toliko neugodno da su mi ponudili prijevoz do Celja, no naši su rođaci s Uspićem već bili na autocesti jureći po mene u Šentjur.
Ukratko, uspjeli smo još u Celju popiti kavu prije onog planiranog vlaka za povratak pa smo o svemu tome mogli pričati kao o zgodnoj pustolovini koja nam nije bitno poremetila planove putovanja. Na povratku natrag Uspić i ja zaključili smo da događaj zaslužuje post, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što će netko među vama zbog ove priče na nekom svom budućem putovanju dobro pripaziti koja vrata bira za izlazak iz vlaka. Neka to budu vrata kod kojih vam je pri ruci netko od osoblja vlaka – zlu ne trebalo.
Post je objavljen 03.07.2006. u 18:15 sati.