Težak dan, a tebe nema. Poslala bih ti opet poruku, ali kakvog to ima smisla ako je mobitel isključen. Negdje si daleko nedodirljiv i neranjiv. Ti nisi taj koji živi od jedne riječi, od jednog uzdaha, od same spoznaje da voliš. Ti si droga mojih besanih noći i tihi kradljivac mojih misli. Znam opterećuje te moja ovisnost, moja iskrenost, moj strah da nikad nećeš biti tu blizu mene. Zašto ne postoji lijek? Za svaku ovisnost postoji neki lijek, od svake se ovisnosti možeš liječiti, možeš barem pokušati. A ja sam tako teško ovisna da ni ne želim pokušati liječiti se. Potreban si mi poput svake druge droge na koju se „navučeš“. Ponekad me umiri sama pomisao da postojiš negdje, da negdje dišeš, da se diviš zvijezdama. Ponekad sam sretna kad primim od tebe par lijepih riječi u kojima kao arheolog tražim najmanju iskricu nade. Negdje u najdubljem kutku srca ipak sam uvijek sretna, što imam nešto, što imam ljubav, što osjećam ljubav, što sam ju spremna dati i sačuvati ako je ti i ne budeš želio. Trebaš mi kao cigareta kada sam nervozna, ali bez cigarete mogu, a bez tebe moram.
Post je objavljen 30.06.2006. u 10:50 sati.