Ništa što već nismo čuli i vidjeli, jedna mala vijest prenesena na monitor.hr-u samo nas još jednom podsjeća na to koliko su se gospoda iz vlasničke elite pobrinula da što bolje iskoriste bijedu zemalja trećega svijeta za daljnje bogaćenje bogatih.
Indijska djeca šivaju lopte za aktualno nogometno prvenstvo za 6 centi po komadu. Dok lopta u konačnici postiže cijenu od 100 keka. Zar je moguće da ljudska pohlepa može biti toliko neobzirna da za svoju veliku nogmetnu smotru spremno izrabljujemo zdravlje i dostojanstvo djece.
Nesumnjivo da pohlepa igra veliku ulogu u tome, a cijeli naš ekonomsko-trgovinski sustav ju izvrsno potiče i pojačava. Taj sustav su ekonomisti tako osmislili i nazvali ga «zakon slobodnog tržište, slobodne trgovine» da se svi koji izrabljuju radnu snagu, dakle gotovi svi iz ovoga djela svijeta, vrlo dobro mogu pokriti sa raznim demagogijama iz ekonomije kao što su «zakon ponude i potražnje, komparativne prednosti», «jeftinije / skuplje», «isplati se / ne isplati se», «stopama rasta»,…
Možemo se mi pravit pametni i pošteni koliko hoćemo i tvrditi da ta djeca nebi to radila da im se ne isplati. Ipak kada nam netko baci i slike te djece pod nos, vjerujem da tu i tamo ipak nekoga stegne u grlu. I to sa pravom, jer ako maknemo sve demagogije sa strane, ako sve te puste ekonomske priče ogolimo, dolazimo do gole činjenice da djeca sa istoka u bijedi štancaju lopte za fudbalsku smotru punu kiča i snobizma na zapadu.
Vrlo je bitno da prvo prestanemo slijepo vjerovati tim pustim ekonomskim pričama o «slobodnoj trgovini», a onda trebamo i konkretne mjere provodit. Što jedan antiglobalist dakle predlaže? Vrlo je jednostavno, treba obeshrabrit izrabljivanje jeftine radne snage tako da se dignu visoke carine na proizvode iz zemalja u kojima ne postoje radnička prava. Treba stati na kraj slobodnoj trgovini.
Kažem vam, tako je jednostavno, a opet tako nedostižno. Pogledajmo koje bi posljedice takve carine imale: Standard donjeg sloja stanovništva bi porastao jer opet bi i onaj needucirani radnik mogao naći pristojan posao u tvornici neopterećenoj od jeftine konkurencije iz inozemstva, i to je dobro. Srednjem i gornjem sloju stanovništva, jasno je, standard bi pao jer oni bi sada bili prisiljeni kupovati proizvode koji su rađeni od skupljih ruku, proizvode koji su se proizvodili u humanim uvjetima sa zajamčenim radničkim pravima. U prosjeku bi dakle živjeli siromašnije, ali zato i sporije, zadovoljnije i izjednačenije.
A smanjenje standarda je ono što svakog bode u oči, osobito one najbogatije i najutjecajnije. Još ćemo dugo čekati dok se svijest u ljudi ne promjeni tako da budu spremni odreći se malo svoje materijalne komocije u korist veće pravde. Još mnogo, mnogo puta ćemo morati slušati laži o tome da je slobodna trgovina za dobrobit čitavog čovječanstva i da su tokovi globalizacije neizbježni.