Obožavam ljeto.
I ljetne vrućine.
Ne znam zašto, ali tako je oduvijek.
Dok se svi žale, ja razmišljam o tome kako bi odlično bilo živjeti na nekom otoku na kojemu je uvijek ljeto.
Ljeto…
Pruža toliko mogućnosti.
Noć ljeti poprima nove razmjere.
Zvijezde jače sjaje.
Vozili smo se.
A ja nikad nisam bila sretnija.
Noć je mogla trajati zauvijek, tako mi se činilo.
Mogli smo otići bilo gdje.
Plaža, more, zvijezde, mjesec…
Ja i on.
Napokon razumijem.
Njegov osmijeh, najljepše oči… gledaju mene.
Od sreće bi mogla plakati… čak i sada.
Kilometri iza nas, kilometri ispred nas… znam da možemo sve.
Vjerujem… prvi put stvarno vjerujem.
U njega, u nas… u mene.
Nisam to više ona stara ja… jasno mi je. Postajem pekmez. Ali tako mi je svejedno. Pekmez ili ne sretna sam. Sretna je premala riječ.
Mogla bi vrištati, ali ne više od bijesa.
Napokon imam dušu.
(i pola srca)
I konačno živim.
Hahahaha!!!
Post je objavljen 27.06.2006. u 19:07 sati.