Jutro kao da je nosilo naslov: Od danas je sve po starom ili u prijevodu Od danas više ništa neće biti isto. I nije. I neće. I kaj sad? Baš nikaj. Ne kucam više na neka vrata jer iza tih vrata nema nikoga.
Pomirujući se sa činjenicom da je će se odigrati kako sam mislila, a ispalo je na kraju baš tako, gledala sam u ormar i razmišljala u čemu ću se danas manje kuhati. Naravno, nema toga! Možda da sam otišla gola iz stana i pravila se da je to kao normalno, ali onda bi nužno nastao nastavak priče: Car je gol! U ovom slučaju carica, iako nisam ni trunčicu takva dama. Ma nisam uopće dama. I baš mi fino. Glumim finoću kad se nasmijem i kad hoću profurati finjak. I ide mi!
Uopće ne gledam dok prelazim ulicu prema stanici. Cijelu noć nisam spavala i vidim ružičaste slonove. Još ako si malo dopustim mogli bi se pojaviti i bijeli miševi. No, ne brine me to. Ne cugam, ali nikad nije kasno.
Jednim dijelom svojski podnesem tramvaj i nakon par stajališta moje sive stanice odlučuju da im je dosta. Skuhat će se. I ja se brinem. Ipak ih je malo pa ajmo sačuvat tu manjinu u meni. Ako i to izgubim onda sam fakat potvrđena kao nekompletna osoba za "suđenje životu". Nisam baš ni kompetentna. Komunikativna da. Komplicirana pomalo. Kamuflirana nikako. Kompatibilna…e… Kombinirana sto na sat. Kultivirana podosta, čini mi se, nisu se građani bunili. I…u k**** podosta, ali ta riječ u hrvatskog stručnoj terminologiji ne postoji i nikako ne počinje na K pa se stoga i ne računa.
Hodam tak po gradu i doslovno bih skinula sve sa sebe jer više ne znam jel mi zakuhalo u glavi, duši, mobitelu, mp3-u, dlanovima… Uglavnom, kuham! Fini-mini kuhinja. Dođem do Trga i hodam nekim zamišljenim linijama koje su u hladu. Mislim da sam od početka trga pa do bankomata, do kojega inače treba tom putanjom pola minute, hodala pet minuta. Želim vjerovati da me nitko nije gledao i pomislio kako sam se posvađala i s mozgom i s nogama i s ostatkom svijeta. Jedva sam dogurala do posla. Stol pun papira. Telefoni zvone, a ja nemam pojma ni di sam ni šta sam ni šta tu radim. Greška možda? Teško. Što prije prihvatiš realnost to bolje. Dolazim do klime i crvenim noktićem pritišćem START. Hladnoća! Zrak! Hladni zrak! Pušući frižider!!! A ja tako zahvalna da više ne znam bih li ga poljubila, klanjala mu se ili samo zahvalno uzdahnula. Hm. Ljubiti klimu? Ne bih. Postoje bolji uređaji za to i pitanje jesu li ovome čistačice obrisale prašinu. Klanjati mu se? A kaj ako netko uđe? Neću, sram me. Da zahvalno uzdahnem? Ma, zadihala sam se dok sam došla do sobe. Znači, neću ni to. Samo ga lagano potapšam po sivoj plastici i namignem. Haha, čini mi se da je on uzdahnuo. Mora da se pali na mene, a ne na start uz pomoć struje. Uz mene se sve stvari, bića i pojave muškog roda počnu hladiti.
Sjedam za stol i rukom udarim po hrpi papira: Ajmo, lijepi moji. Sad sam vaša i nema šanse da izađete ispod mojih ruku u istom izdanju. Vreli i teški dan sa sobom donosi i neke iste takve trenutke pa tko pregura blago njemu! Sati prolaze. Malo se smijem, malo se ljutim, malo mi je teško, malo se rastužim i onda nakon svega se pomirim. Nema više, mala. Ajmo dalje. I kad padneš poput djeteta i rasječeš koljena uhvati se lagano za njih, lagano dotakni ranu i reci: Nije to ništa. Padala si i prije…
Zeznute su te ozljede, a kiropraktičara nigdje! Bum ga potražila, obećajem si.
Dosta je bilo. Sat pokazuje baš pravo vrijeme. I glazba s radija daje poznate stihove: Vrijeme je da se krene… E da, ajmo, vrijeme je, fakat je. Čini mi se da je i na mojoj strani i s moje strane ulice. Nema veze. Dobro je.
Izlazim van i male tajne velikih majstora kuhinje se ponavljaju. Hodam. Spotičem se. Slušam nekaj i umirem od smijeha. Trg. Tramvaj ili pjehe? Bemu. Tramvaj! Odlučna sam ovoga puta i neću se predomisliti. Neki tip mi se smješka. Pogledam u njega pa oko sebe i nije mi jasno. Nije ništa smiješno. Mora da se i njemu skuhao. Mozak, valjda. Gotovo. Tu sam. Blizu stana. I kaj da radim? Nisam gladna. Imam neki dogovor. Mogla bih odrezati kosu. Izbor pada na redni broj tri. Kasnije ću sve ostalo po redu pa do kuda stignem. Nekako mi se čini da ću daleko. Možda do Dugava bicom da s njom radim prekršaje…kojih je puno. I njezinih i mojih, ali su neponovljivi, naši i idealni. Glavno da se smijemo.
Smiješ se?
...
23:12 je. Moram napisati nastavak.
Oko 20 sati bojnica 356 bojne diže zelenu zastavicu i nemam druge nego navuči na sebe čim manje odjeće, spustiti se u garažu, izvući bic i ajmo- pravac Novi Zagreb. E sad, sve je bilo ok dok nisam došla do pola mosta i skužila da dalje nema biciklističke staze. Kaj sad? A ništ. Bic na rame i ajmo niz dvadesetak stepenica. Nisam ni znala da sam tak jaka. Srele se mi, a ja sam do našeg odredišta napravila još toliko prometnih prekršaja da mi ni dizanje pozamašnog kredita ne bi bilo dovoljno za otplatu kazni. Na kraju krajeva, tko bi meni dao kredit???
Sjedimo, pušimo, smijemo se, zabrinuto se gledamo, klimamo glavom i sve nam jasno. Žao mi je samo kaj je morala piti nekakav sok od iskuhanih crvenih čarapa. Pa kaj neće sve smislit. I onda se žalimo na zdravlje, a kao fiiiini voćni sokić sa 100% udjelom voća. Čega? Voća? Ma, molim vas!!!!
Došlo vrijeme da se krene, već je blizu 23 sata. Ja nemam blage gdje sam. Frka me mosta jer mi se čini da ispod njega nema rasvjete, ali preživjeh i tu hrabrost. Dolazim do Folnegovićevog (ili kak se taj čudni kvart zove) i eno ti murje! Psujem sve kaj znam opsovat i na svim jezicima koje znam. Nemam svjetlo. One "mačje oči" su davnih dana otpale, ne znam jel trebam imati onu katastrofalnu kacigu... Još prekršaja! Ne poštujem Zakon ni pod razno. Silazim s bica i pravim se da mi je pukla sajla, otpao lanac, probušila guma, ma bilo kaj samo da slažem. Hodam ja, hoda i bic, murjak se smije, smijem se i ja (al mi nije smješno). Prođem kraj njega i sve mu je jasno, a ja nabacila pozu kao: Nisam uopće ovdje, ti me ne vidiš i pričinjavam ti se. To nisam ja. Gledam ja nešto okolo, sve mi zanimljivo okružje i prođem ga! Pedesetak metara dalje događa se "čudo"! Bic doživljava samoizlječenje! Dokopam se Vukovarske. Tam je biciklistička staza tak spigana, a ja to ne vidim jer nemam svijetla i ulična rasvjeta ne pomaže jer je zakriljena žbunjem i ostalih hortikulturalnim čudesima. Nabila sam si dupe tak da ga skoro više i nemam. Da sam muško jaja bi mi bila već u grlu. Dobro, ne moraš nužno biti muško da ti istoimena završe tam, ali to je već tema za neki drugi post. Dolazim doma. Skupljam zadnje atome snage i podižem bic na štangu na kojoj inače visi. Trčanje u stan. Hladan tuš... Pikanje po kompu.
Ovo mi je trebalo. Osjećam se odlično. Grad je utihnuo i pomalo spava.
Ima li što ljepše od zvjezdanog neba (ok, oblačno je, ali oblaci kvare poetski izričaj, stoga ajmo zamislit da je bilo zvjezdano), ugodnog društva i umora pred san? Nema.
I kakav će biti kraj? Naravno: ISPLATI SE. KAKO NE...
Post je objavljen 27.06.2006. u 23:45 sati.