Sreća ima svoj početak u dnu tvojega srca.
I ti je dijeliš dalje:
Ako pomogneš gdje nitko više ne pomaže;
Ako si zadovoljan gdje drugi postavljaju zahtjeve;
Ako se možeš smijati gdje drugi samo kukaju i jadikuju;
Ako možeš oprostiti gdje su ljudi činili zlo.
Sreća je u tebi.
Ljudska sreća ovisi o voljeti i biti voljen
I o toliko lijepih stvari koje su besplatne
Phil Bosmans
Srećo moja malena!
Od tisuću postavljenih pitanja, ja znam odgovor na svega par. Od bezbroj zagrljaja kojima si mi, ničim izazvan, uljepšao dane, nadam se da si ih dobio natrag. Od cjelodnevnih izljeva nježnosti koje mi donosiš, nadam se da ih jednakom mjerom primaš. Od osmjeha koji ne silazi sa tvojih usana, nadam se da ti osmjehom vraćam. Od pusica koje mi daješ u ruku, jer ona je najbliža tvojoj visini, ja svakim danom sve više cvatem.
Kada me pitaš: „Što ako svećenk ne voli vino, a mora ga piti?“ oprosti što se smijem.
Kada razmišljaš o životu poslije i brineš kako će ti biti, ne brini. Ja ću uvijek biti tu negdje. Da te čuvam, jer znam da se bojiš mraka. I pijavice. Koja, stvarno ne znam što bi nam mogla napraviti ako dođe. Oprosti mi, ali ne znam, pa izmišljavam odgovore.
Ako s tugom u glasu pitaš: „Zašto se ja moram ići prvi kupati, a seka ima ujutro školu?“
A ja ti odgovorim: „Ali nema prvi sat“!. Jer mi je to prvo palo na pamet.
Ti ćeš tada uporno: „A ja nemam prvih pet sati!“
I bez čekanja odgovora, jer znaš da se ti prvi navečer kupaš reći ćeš: „Aha, znam, jer sam ja mali seronja, jelda?“ Oprosti mi, zlato, što ti se smijem.
Oprosti i u sestrino ime, ako te zafkava za onu pidžamu na točkice, kada kaže da su to sve one koje si u svojim sastavcima zaboravio staviti. Ona te neizmjerno voli.
Oprosti mi ako ne mogu u tvojoj glavici predočiti točnu sliku tvoje buduće žene, koju ćeš jednog dana imati.
Oprosti, kada se smijem na tvoju izjavu da je vime od krave CICIBAN. Al stvarno bi voljela znati gdje čupaš te ideje.
Oprosti mi kada se smijem i zato što mi po skrivečki, iza leđa donosiš čestitku za Majčin dan, a čestitaš mi Dan žena.
Oprosti što ne mogu zaustaviti smijeh kada misliš da je drogerija dućan gdje se prodaje droga.
Oprosti mi što te zovem Mali udav, ali valjda smijem nečim nadoknaditi sve one neprospavane noći, kao i ovu, dok me nemirno svojim nožicama udaraš u desni bubreg od 2 do 5 ujutro.
Znam da puno toga znaš. Znam da misliš da znaš i više nego što znaš. Znam tvoju teoriju o muškom i ženskom rodu s nepunih devet. Znam da misliš da se muški zovu ON, a žene ONA, jer ste vi ljeniji, pa imate samo dva slova.
Oprosti što mi je i to smiješno.
Najviše od svega, oprosti mi što ne znam što je zaleđe, osim kad sudac podigne zastavicu da je zaleđe.
Oprosti što ti još ne dozvoljavam da me zoveš stara i što nemam baš neko objašnjenje za to.
A hvala ti što me već punih devet godina činiš najsretnijom mamom na svijetu. Svojim osmjehom, svojim zagrljajima, svojim pitanjima, svojim uspjesima. Ponajviše svojim JA.
Jer ti si poseban i zaslužuješ nešto posebno na ovom svijetu.
Nadam se, da će svijet oko tebe to prepoznati, baš kao i ja. I da će biti nježan prema tebi. Baš kao i ja.
Ne mogu ti to obećati. Ali mogu ti obećati da će moja ruka uvijek biti tu.
Za tebe.