Zamisli. Nije me izgleda bilo skoro mjesec dana. Nije isprika, ali raduckalo se pomalo. Pa za trenutke blogovske i nije baš ostalo nešto slobodnih sivih stanica u kombinaciji sa utroškom minuta za piskaranje.
Do danas.
Jer trenutak to zaslužuje.
Krenulo se naime po moru.
I to kao što vidim i na zakrčenim cestama, a i ovdje na blogu, masovno.
Meni je masovno = mrsko.
Kroz godine pronađoh drage punktove vrlo vrlo daleko od očiju, al najbliže moguće srcu.
Na tronu te liste smjestio se Senko.
Dragi moj Senko, najveći literata kojeg sam upoznao. Priče koje piše, život koji živi, misli koje nosi i rado ih dijeli prijateljima... e to su ljudi moji pravi dragulji.
Pogled iz Senkovog kraljevstva puca prema pučini. Negdje daleko može se zamisliti obala Italije, a miriše ponekad blizina Palagruže, Sveca, Biševa, Jabuke...
Do Senka se može morskim putem od Komiže manjim plovilom u smjeru istoka put uvale Mala Travna gdje su na povišenom mjestu duboko u uvali dvori Senkovi.
Drugi je put tek probijeni makadam koji nije za svačiji automobil, ukupno vožnje od Visa četrdesetak minuta. Naravno ako znate kuda, jer natpisa i pravaca nema.
Tko želi, naći će.
O Senku se dalje ne ufam više pisati. Postoje stvari za koje treba imati hrabrosti, a ja je za ovog Čovjeka još nisam prikupio dovoljno. Za sada o njemu samo promišljam.
Ali ću se drznuti kazati riječ-dvije o hrani koju Senko stvara.
Dogovorio se sa prirodom oko sebe, pa se poštujući međusobno čuvaju prehranjujući jedni druge.
U uvali su se sakrili ježinci i njihove dame. Zagadilo se poprilično Jadrana, pa se bodljikavci posakrivali u posljednja utočišta divljine, jer njima odgovara samo najčišće more.
Senko otima dame iz plićine i poslužuje ih kao predjelo u izvornom obliku. S okusom mora, uz kap divljeg limuna.
Šutio sam i srkao.
Počele su se brzo zatvarati ladice u glavi u kojima su stajali brojevi telefona, imena raznih ljudi, raspored sastanaka i dogovora, obaveze, plaćanja računa, cijena goriva, političke i sportske zabave za mase... Puf ! Svaki srk – ladica manje. Neobjašnjiva toplina i ugoda sve veća.
Donosi brzo Senko prvu teću. U njoj divlji puževi u moru šalše. Miriši šalša otočkih poma, gusti se maslinovo ulje oblice na površini. Izviruju pužići i smješkaju se.
Jedem. I dalje šutim.
Mjenja mjesto teća sa novopridošlom. U njoj paštafažol na brudet. Trpam mirise prvo u tanjur, pa u sebe.
Mislim si – koja nepotrebna radnja prljanja tanjura i prebacivanja vamo tamo. Najrađe bi odmah prigrlio tećicu i bacio se na uživanje bez granica.
Brže od tih misli izgurala je i ovu teću nova posuda. Sad puna škampa i riba u premirisnom toću. Na krajevima posude velika glava velikog gofa. Obrazine mu meke kao tek ulupani putar. Škampi špricaju po meni, po stolu, po zidu kuće...
Uživanje ulazi u fazu od kojih bi se nespremni mogli onesvijestiti.
Senko to osjeća.
Padaju barijere reda i discipline jela. Ako ih je uopće i bilo.
Donosi za probu, na test, komad ribe iz ulja učinjene na način starih otočana, konzervirane nakon tjedna marinade u soli. Okružuju je masline. Prave, neznalicama mrske jer izgledom ne izgledaju kao pravilne pikule već kao umorni smežurani mornari.
I dalje nova čuda.
Kavijar od murine, tek stavljene na divlji zrak dan ranije. Panceta od sušenog ugora rezana na tanke šnitice...
Ne da Senko da guštima dođe kraj.
Jedem, stenjem, priroda mi se smije. Jer je uživam a ona uživa mene.
Ne bi dan nikada završio da u uvalu nije uplovila jedrilica. Dovikuju neki ljudi sa drugog planeta i pitaju ima li televizija na kojoj mogu gledati neku utakmicu.
Upućujemo ih dalje. Do mjesta gdje je struja donijela ljudima takav oblik navodnog uživanja.
Kod Senka toga, hvala mu, nema.
Svi smo spremni izginuti da tako ostane još milijun godina.
Post je objavljen 26.06.2006. u 15:35 sati.