Ljubav…
To je tema o kojoj bi se doista dalo mnogo pisati, o kojoj se vjerujem svi mi možemo raspisati, ali malo je nas koji mogu prave osjećaje staviti na komad papira ili na post.
Zar je moguće da svi patimo od sindroma slomljenog srca ili neuzvrćene ljubavi?!
Ljubav? Prokleti, začarani krug iz kojeg nema izlaza.
Svi tražimo taj izlaz, svi tražimo nekog tko će nas voljet. Svi mi želimo voljeti i biti voljeni.
Zar je to tako nespojivo.
Zašto?! O Zašto?
Zašto živimo u prošlosti i tugujemo za nečim što više nikada neće biti naše?
Stvarnost?
Prihvatiti je takvom kakva jest?
Hm…
Teško, ali što se tu može?
Rađamo se zbog ljubavi.
Živimo za ljubav.
I na kraju?
Umiremo za ljubav…
Imamo neku osobu za koju bismo dali sve, zbog koje tugujemo.
Hm…
Ponekad se pitam jeli to prava ljubav? Jeli to stvarno ili je sve to u mojoj glavi.
Vrijedi ili uopće razmišljati o tome. Tražiti odgovor?!
Hm…
Svi kažu vrijeme liječi sve rane
A zašto onda ne i moje?
Meni je sve gore i gore. Možda se, i da imam priliku nikad ni ne bi vratila NJEMU. Znam da se ne bi. Ali zašto ON i dalje ostaje prva i posljednja misao s kojom se budim. Zašto me svaka pjesma podsjeća na njega.
Zašto?!
Tako bi htjela znat odgovor na ta pitanja, ma kako oni okrutni bili.
Da mogu vrijeme vratiti i znati točno što će se desiti.
Hm…
Bez imalo razmišljanja sve bi ponovila, baš sve – ne mijenjajući ništa, ama baš ništa. I ne bi žalila.
Ljubav?!
tako prokleto boli…
Ovo sam napisala prije godinu dana, za „ljubav“ koja je bila prije dvije godine i koja je bila skroz površna.
Sad živim ljubav koja je duboka, obostrana, nezamjenjiva. Svaki trenutak je poseban. Ljubav čini čuda. Sad sam SRETNA u ljubavi. Imam sve ono o čemu sam nekad mogla samo sanjati, sad ne sanjam, sad živim svoj san.
I sad se pitam, što će biti ako i ova ljubav bude jednog dana iza mene, znam da poslije ovog više nikad neću moć voljeti u potpunosti. Znam da ovako kako sad volim da se tako voli samo jednom. Uz njega se osjećam posebno, sretno što sam baš to što jesam. Čak se osjećam lijepom i privlačnom. Možda je nekom to čudno što sam napisala "čak", ali jednoj ex ani i miji nije to lako. U ovu ljubav sam uložila sve, sve što imam, i nije mi žao, ali ako jednog dana pukne, ako jednog dana ne bude više nas, neću žaliti, jer sad znam što znači voljeti i biti voljen. Ako postoje srodne duše, sigurna sam da je moj mali mišek moja srodna duša!!!
Post je objavljen 26.06.2006. u 09:37 sati.