Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/riandworld

Marketing

Povratak u kolotečinu

Kao i svemu lijepome, i mom je mini godišnjem došao kraj. No, izgledao je poput onog "pravog", srpanjsko-kolovoškog - naime, vrućine posljednjih dana su bile poput onih u špici ljeta.
Nakon što smo prvu polovinu lipnja jaukali i zapomagali kako nikako da dođe par sunčanih i bezkišnih dana, priroda nam je sve obilno nadoknadila ovih posljednih pakleno vrućih dana.
Ipak, nisam se sparušila - bila sam daleko od vreve i gužve, pila sam galone vode, najtoplije dijelove dana sam provodila u siesti ispod klima-uređaja, a ujutro i navečer sam se hladila u moru. Doduše, posljednja dva-tri dana su se pojavile i meduze, ali ja sam imala sreće pa me nijedna nije opandrčila, a dobila sam i zavidnu boju - kombinacija solarij + sunčanje se pokazala vrlo uspješnom; nisam čak ni po nosu pocrvenila, što je inače kod mene must. A pjegice koje ljeti uvijek imam - e, njih doživljavam kao mladenačke, nikako ne staračke, hehehe.

Sutra (tj.danas ali već sam spominjala - meni dan započinje jutrom) vraćam se u prometnu gužvu, gužvu na poslu, gužvu uopće. Posao mi nije ni najmanje nedostajao - vrlo bih se lako i brzo navukla na ulogu dokone (bogate, s nekakvom solidnom šuškom inače ne bi nikako išlo) žene. Jest da mi baš i ne prijeti neka opasnost da bi mi se to moglo ostvariti (naročito onaj dio "bogata"), no lijepo je sanjariti...
Da sam kojim slučajem bogata (ali ono, baš boooogaaataaa), prvo što bih napravila je da si nabavim neki lijepi otočić, na primjer negdje na Kornatima, pa bih na njemu sagradila (ne ja, dala bi da mi je sagrade - nisam baš tako svestrana) udobnu i prostranu nisku kuću, klimatiziranu, u koju bih bježala mojim brzim prevozilicama (helikopterom i brzom gliserčinom) čim bih se zaželjela plavetnila i mira. Pa bih tu dovlačila svoje prijatelje, kada ne bi skupa sa mnom tulumarili po svjetskim jetseterskim Mekama. Naravno, radila bih i dalje u svojoj klinici, par dana tjedno, po nekoliko sati. Osim ljeti. Tada ne bih radila uopće.
No, nitko blizak meni ne bi oskudijevao - sve meni drage bih zbrinula, a ne bi ni škrtarila općenito - sagradila bih novu bolnicu, hospicij, vrtiće, škole...e,da, popravila bih ceste i sagradila ooogromnooo parkiralište, negdje oko Delte ili Rive, koje bi bilo potpuno besplatno.

No, dobro, prije nego što počem nabrajati što bih zločestog još napravila - kome bih dala otkaze, potjerala ih iz njihovih fotolji i zbacila s moćničkih položaja...bolje da se vratim u realnost.
Što se ovih dana još značajnoga desilo?
Dakle - nogomet! Za nas je SP završilo - to se jako dobro primjećuje na ulicama, na ljudima. Puno je toga rečeno i napisano o našem nogometnom "debaklu", no ja ga ne doživljavam takvim. Naime, nevjerojatna je moć medija - na primjeru naše nogometne reprezentacije i kreiranju ovog "ludila" koje je proteklih dana treslo Hrvatsku, možemo jako dobro vidjeti kako mediji gospodare svima nama. Najprije - nikada prije nije bilo toliko reklama za raznorazne pive i sve ostalo, od mobitela, automobila, pića, uložaka koje za temu imaju nogomet i sve asocirano uz taj, ipak usprkos svemu, sport. Iz svake novine, radija, televizije konstantno su nas bombardirale poruke tipa : nogomet je na prvom mjestu, sve ostalo dolazi poslije. A tek naša reprezentacija - masa potaknuta medijskom euforijom posve je zaboravila da smo se jedva provukli na kvalifikacijama te je počela suludo kalkulirati "ako ovaj pobijedi onoga, a onaj remizira, postoji šansa da zaigramo u finalu s Brazilom!" Ma, molim vas lijepo! I kada se desilo neminovno, što nije nikakva tragedija već očekivano gotovo svakome tko ne pati od Alzheimera ili nekog drugog oblika demencije, tj.kada smo ispali iz daljnjeg natjecanja - šok, tuga, nevjerica! Pa onda povici : neka visi Cico!
Da nije žalosno - jer, pomislimo samo koliko je novaca uzalud utučeno na odlaske u Njemačku, na pijanke, na svašta nepotrebno, što će rezultirati time da će mnoga supruga i dijete ovo ljeto noge toćati u lavoru a ne u moru, i da će mnogima mesni doručak zamijeniti roštiljade a TV izlaske na koncerte i zabave - bilo bi smiješno. Ovako, baš i nije.
Prije nekoliko dana je u Zagrebu bila gay parada, a na jednom je web portalu pisalo kako je Hrvatska zemlja u kojoj gay turisti nisu dobrodošli, jer nije, za razliku od nekih naših susjeda, gay-friendly. Naravno, oni koji to jesu, zarađuju dobru lovicu od turizma, što je i predsjednik TZ Hrvatske Niko Bulić također zaključio i pokušao demantirati našu homofobnost. No, komentatori članka su bili "na liniji" - masovno su se zgražali kako je moguće da u zemlji obiteljskih ljudi (sic!) koji se zasluženo odmaraju sa svojom djecom, može na ručniku pored dvoje istospolnih partnera razmjenjivati poljupce.
Dakle, ništa se nije promjenilo - ne smeta nam što turisti dubljeg džepa naše more zaobilaze u širokom luku, jer ne nudimo ništa osim sunca i mora, jer se navečer nema gdje otići a u 23 sata se smiju čuti samo komarci kako zuje kalama naših prekrasnih primorskih gradića, kojima naravno moraju šetati ćudoredno zakopčani do grla. Ali, smeta nam strašno ako vidimo dva dečka koji se drže za ruke. Njihov novac je vjerojatno zarazan, na njemu se nalazi sigurno neki jako prijemčljiv virus homoseksualnosti, koji bi mogao napasti naše galebove i omesti ih u "poslu" s Čehinjama i Mađaricama.Ili se pak neki naši deklarirani str8-eri i macho Balcanicusi boje da nemaju dovoljno snage i vjere koja bi im pomogla da odole lijepoj muškoj guzi?

Eto, godišnji mi je prošao, a Zemlja se i dalje okreće, očito u istom smjeru. Nije se ništa promjenilo.
Osim što sam par dana starija, preplanula i nešto dekintiranija nego prije desetak dana.
Nema veze, vrijedilo je. A sada čekam posljedni tjedan u srpnju - tada krećem na novi, "pravi", trotjedni godišnji.


Post je objavljen 26.06.2006. u 01:01 sati.