Volim sjediti na pramcu. To spada u gušte naslijeđene iz djetinjstva, one koji, bez obzira dokle smo stigli u odrastanju i sazrijevanju, uvijek imaju isti okus i miris, isti osjetilni doživljaj. Svatko ima barem jedan svoj 'kolačić madeleine umočene u lipov čaj', a ja ih imam prekonekoliko pa mi se čini da Proust baš i nije najbolje prošao sa svojom 'zalihom' sjećanja na djetinjstvo.
Moji olfaktivni i gustativni senzori vraćaju me u doba nevinosti uvijek kad primirišem ili okusim paštafažol, manistru na pome, maslinovo ulje, krokanat, riblju gradeladu ili marinadu, smokve ili murve. Za svaki od tih mirisa i okusa negdje na lageru sjećanja imam trenutak u kojem sam ih na osobit način doživjela, baš onaj kad su se nepovratno urezali u moju dušu i moj osjetilni inventar, pa u bilo kakvom dodiru s nabrojanim okusima redovno proživljavam deja vu te davne situacije. Isto je i s taktilnim, vizualnim i auditivnim doživljajima. Kad čujem crkvena zvona, jasno vidim sebe u tornju kampanela gdje sam se kao djevojčica jednom ušuljala kako bih čula zvona izbliza. Kad skočim u more, bilo gdje, vratim se u onaj davni trenutak u kojem sam proplivala vjerujući da sam upravo postala vladarica Mora koja bi, ako samo nastavi i dalje mahati rukama i nogama, bez problema mogla preplivati Atlantik. Imam ja još puno takvih 'kolačića', a vožnja na pramcu svakako je jedan od najdragocjenijih.
Kad su mi prvi put dopustili sjediti na provi, doživjela sam katarzu čija senzacija nikad nije izblijedjela. Pomislila sam tada kako sam valjda rođena zbog toga da bih doživjela takav trenutak i poželjela da plovidba traje danima, mjesecima, godinama – da mogu što duže ostati u tom stanju koje sam osjetila kao svoje prirodno. Ako postoji situacijski orgazam, onda ga ja redovno doživljavam svaki put kad brod isplovi sa mnom na pramcu i to je nešto što se nikad neće promijeniti.
Eh, bilo bi divno da sad mogu reći kako se javljam odnekud s mora i da sam upravo s velikim užitkom odradila jednu takvu plovidbu. Ali nisam. Nalazim se usred zagrebačkog asfalta, u stanu bez klime u kojem se jedna strana ujutro grije s istoka a druga poslijepodne sa zapada. Ukratko – u paklu. I služim se kojekakvim trikovima ne bih li se malo ohladila – od svakočasnog tuširanja i pravljenja propuha do grickanja leda i stajanja pred otvorenim hladnjakom. A danas sam se, u potrazi za malo tjelesne hladovine, poslužila i mentalnim trikom prizivanja u sjećanje svog prvog djetinjeg sjedenja na pramcu na ruti prema Velom Drveniku. Sa stopalima na površini mora, dok smo brod i ja rezali njegovu površinu, i kapljicama morske pjene po licu i posvuda po tijelu, bilo je lakše izgurati dan. Ispod moga pramca more se otvaralo da me zagrli svježinom i ja sam, barem nakratko, zahvaljujući toj misaonoj teleportaciji, zaboravila gdje sam.
Ma nabavit ću i ja jednom tu klimu, a do tada… mogu barem katkad prevariti stvarnost posežući u folder djetinjih uspomena u kojemu ima lijeka za sve, pa čak i za vrući pakao zagrebačkog asfalta.
Post je objavljen 25.06.2006. u 16:51 sati.