Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/blini

Marketing

INVENTURA

Netko me u mailu priupito kako izgledam. Ne znam kakve to ima veze i s čim, ali navelo me na razmišljanje o vlastitoj VANJŠTINI i ponukalo da napravim INVENTURU same sebe. Ja ću steći nekakav uvid u vlastito stanje, a oni koje zanima kako izgledam možda utaže znatiželju. Netko možda izliječi i kakav kompleks.

Počet ću od glave:
Prije nekoliko mjeseci išla sam frizeru. Inače to mrzim jer mi je dosadno (u životu nisam bila kod kozmetičara, manikera, pedikera, dlako-kera i ostalih kerova) + nekako mi je smiješno da tamo problem rasporeda Vlati Glave shvaćaju tolko ozbiljno ko da se radi o, štajaznam, svjetskom nogometnom prvenstvu. Frizerka je meni, recimo, obznanila da je nezgodno što mi kosa nije "sasvim ravna" takvim tonom i licoizrazom ko da me u najmanju ruku obavještava kako je usvojen zakon o obvezatnom slušanju Mate Bulića u svim javnim prometalima.

Ja se inače kod frizerke zavalim u stolac i ne dajem joj nikakve upute (zato valjda jedina u gradu nisam u doba Friendsa izgledala ko Jennifer Aniston), nego je pustim da radi šta joj se ćefne. Razlozi su: 1. odbijanje da se pretjerano zaokupljam rasporedom dlaka na tikvi 2. uvjerenost u to da – i ovo kažem uza svu svoju samozatajnost - imam lice koje nijedna frizura ne može pokvariti.

Frizerka me, kako sama reče, ošišala prema "novom londonskom trendu", koji je ondje vidjela na Sajmu kose. Da JA osobno moram nekako nazvat tu supermodernu, genijalnu, ultrakul londonsku frizuru, ja bih je - uz dužno poštovanje prema frizerskim trendovima, nazvala - Princ Valijant. S tim da moram priznat da se više radi o mješavini Princa Valijanta, Otte Barića i Joan Collins. No činjenica je da sam ja u svemu tome inače seljak tako da postoji mogućnost da stvarno imam super zurku. (Xiola, jel u Londonu hodaju ljudi ošišani ko Tri mušketira i tajice?) Kako bilo, ta moja frizura navodno dosad nije ni postojala, a meni se čini da je svima koji su me vidjeli donekle jasno i zašto.

Tu se priča, nažalost, ne okončava, jer sam dva dana poslije toj istoj frizerki, ni krivog ni dužnog, odvela i dečka. Dobro – ovo ni krivog ni dužnog ipak možda ne stoji. Naime, čovjek mi se pojavio na vratima s takvom grivom da sam ozbiljno posumnjala da je mjesecima živio nasukan na pustom otoku, na kojem si je rudimentarnim oruđem čupo zube i da samo što mi nije prizno kako me ostavlja zbog stanovite bejzbol lopte po imenu Wilson.

Frizerka je njega, naravno, ošišala genijalno. To jest, genijalno ako zamislimo da se ne radi o odraslom čovjeku koji traži poso, nego o pubertetliji pankeru, koji će – ako pozovem goste – eksat par betona i plesat na Clash tako da uzvanike udara u cjevanicu. Ili je cura možda zaključila da sam ja kokoš, pa mu je, ne bismo li se bolje uklopili, nasred glave zato napravila krijestu? Ja sam htjela spasit stvar i uvjeravala ga da je frizura super: U krajnjoj liniji - ako su čovjek-šišmiš i čovjek-pauk takvi junaci – zašto ne bi bio i čovjek-pijevac? Ali on je i nakon argumenata tog kalibra ko pokvarena ploča ponavljo: Majko mila, koji užas...

Strašno je važno da napomenem da smo inače oboje vrsta ljudi koji su u stanju mjesecima naokolo 'odat s frizurom a la Kristl Karington ili Bigfoot. Ali sve ima svoje granice. I tako je dotični odlučio da će meni dat da mu popravim frizuru kuhinjskim škarama. MENI. DA POPRAVIM FRIZURU. KUHINJSKIM ŠKARAMA. Osobi za koju je znao da 1. nije u stanju ispeć jaje bez intervencije vatrogasne jedinice 2. su joj čupali nokat na nozi jer ih, kako veli kirurg s Rebra, "ne zna odrezat kako bog zapovijeda". A nije bilo vremena za odlazak drugom frizeru jer smo sutradan ujutro putovali u Opatiju.

I tako sam ja, ko prava profesionalka, na pod rasprostrla novine, latila se škara od jedno po' kile (njemu sam rekla da su kuhinjske – ali, da sad budem sasvim iskrena, mislim da su prije bile za živicu), rekla mu da klekne pred novine i bacila se na poso. On me gledo kako, smrknuta, udaljavam glavu i škiljim, kako ga proučavam, oblizujem jezikom usne i kratim mu šiške – rec, rec, mic po mic... Inače nije čovjek kojem lako poteku suze, ali mislim da je u tom trenu bio na rubu.

Možda sam subjektivna, ali, što bi reko Woody Allen "subjektivnost je objektivna", i ja vam moram reć' da ja mislim da sam ga ošišala čist dobro. Al neću bit đubre, pa ću napomenut da je on, kad se ugledo, reko: "Majko Isusova, izgledam ko Glup i Gluplji"!

Kako bilo, sutradan su se u Opatiji iz autobusa iskrcali Gospon Kahlica i Čudnovati Kljunaš. I znate koji nas je transparent dočeko - izvješen preko glavne opatijske ceste? Sad će ispast da serem kako bih postigla literarni efekt, ali – tako mi članstva na cool listi – tog je vikenda u Opatiji bio "MEĐUNARODNI SAJAM FRIZURA".

Sad sam shvatila da sam ovaj post počela pisat s namjerom da napravim nekakvu inventuru, ali mislim da je krajnje vrijeme da ga okončam jer će inače bit duži neg Braća Karamazovi. (Premda mu moramo priznat da je interesantniji i da se bavi temama od većeg značaja, nego što su neka tamo pitanja postojanja slobodne volje i vrhunaravnog bića koje nam upravlja sudbinom.)

Vani je već svanula zora. Ja sam stvarno grozno prekobicnula bioritam i osjećam se malko poremećeno, ako ne već i otuđeno. Osjećam i da me od umora puca onaj moj poetski talent. Ipak u meni čuči Sylvia Plath. Ili bar DJ Krmak. Može jedan stih? Ovaj neka bude u stilu Ezre Pounda iz posta o Poeziji:

Trkeljam, nujna, kučine i trice.
Od PMS-a nabrekle mi cice.

Patak Dača, šta bi onaj tvoj kritičar Culler reko na TO?

Post je objavljen 25.06.2006. u 05:44 sati.