Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/venusinorion

Marketing

Kako se svijet promjenio

Zar postoji razlog da se mi promjenimo? pa zashto bi ja mjenjala svoj karakter i navike kad sam sama nauchila zhivjeti s njima i kad barem mislim da sam sretna takva kakva jesam. Da, sretna sam ujutro prije nego shto se dignem i otkrijem koliko toga moram obaviti, sretna sam u pol noch kad sjedim u tramvaju prema kuchi i mogu napokon lechi. Ali iskreno koliko mi mislili da se mjenjamo, zapravo samo starimo a sve ostalo ostaje isto.

Uzmimo za primjer GLAD, ljudi che uvijek biti gladni, uvijek biti zheljni josh vishe posjedovati josh vishe imati. Ne samo u smislu matrijalnom nego i emocionalnog. Shto vishe pazhnje, ljubavi i divljenja to sretniji smo zar ne? Svatko zheli biti voljen, svakto zheli onog nekoga koji che prijechi pola svijeta, ako ikad ugleda i naznake suze u vashim ochima. Samo shto ljudi neznaju granicu svoje gladi i nikad nisu dovoljno siti koliko god ih hranio.

To nas na nekakav chudan nachin dovodi do RATA, svatko je imao svoj osobni boj, dali to bilo u uredu ili na ljubavnom planu. Spletke, zavjere i ostale zanimacije ljuskog roda nisu samo u za vrijeme barokoa bile in, NE nego krase nashu svagdashnjicu kako bi gushile dosadu i monotoniju nasheg drushtva kako privatno tako i javno. Svaki dan, ljutnje, strahovi, prepiranje, chemu to sve? zato shto su ljudi GLADNI!

Hmm razmishljala sam ovaj isti trenutak shto bi moglo zamjeniti KUGU, buduchi da je ona bila najvecha i neunishtiva bolest proshlosti, ali samo fizichka bolest ja bi radije uzela onu psihichku, LAZH. Mislim da bi ona dostojno mogla zamjeniti kugu, zar ne? Lazhi ima svuda, oko nas, u nama, pa izgovaramo je najmanje deset puta dnevno, zar je ljudski um toliko zarazhen tom poleshchu? Nazhalost ne kao kuga, ova bolest nije izljechiva, nije pronadjen lijek. Koliko god se trudili ignorirati chinjenicu da su sve tri od dosada navedene osobine zapravo dio nasheg poashanja moram se sjetiti one jedne koja mene ipak najvishe muchi...

A to je SMRT, zar nije to neshto najgore od svega, spoznati svoju prolaznost iako josh nisi nishta uchino da ostanjesh zapamchen, da te se ljudi sjechaju i nakon tvoje smrti? Da ne zavrshish na nekom groblju sjedechi cijelu vjechnost na svom nadgrobnom kamenu razmishljajuchi gdje je krenilo po zlu? Ja se uzhasavam tog dana, ali ne iz razloga shto me se nitko neche sjechati nego zato shto nisam uspijela pobjediti ni GLAD, ni RAT niti LAZH...


Post je objavljen 24.06.2006. u 00:08 sati.