...- moras ga nazvat..znas i sama da ga moras nazvat..-letile su misli
Stajala je usamljeno na velikom praznom parkiralistu s mobitelom u ruci gledajuci NJegov broj s prstom na tipki za pozive.
- samo stisnes,on se javi,kazes mu i gotovo
Hrabrila se tihim glasom koji je odlazio od NJe ljeno plutajuci hladnim prostorom prema rusevnom zidu stare tvornice. Tuno je promatrala kako rijeci odlaze od NJe kroz trule prozore razbijenih stakala,nadala se jeki koja ce se poput bumeranga vratit ohrabrujucom brzinom i natjerati je da stisne zelenu tipkicu, no znala je da ce se jeka izgubiti u mracnim napustenim pogonima.
Naslonila se na stup treptave rasvjete odlazeci dalje od svojih namjera,od obaveza,zelja.
Toga trenutka osjecala se kao stara tvornica nasuprot nje cijim prostorima lutaju zadnje snage Njenoga samopouzdanja. Nekad je tim pogonima vrvio zamor umornih ruku koje su vedrog lica sluzile proizvodnji tvornice koja im je nevino i vjerno vracala duplo, pruzajuci sigurno mjesto kojem su se kukavicki vracale.
Stajala je zamisljena na treptavom svijetlu pokusavajuci zakljuciti zasto je ova stara dama ostala sama?
zato je dopustila da je napuste ruke koje je voljela
kojima je dala sve?
Jesu li je te iste ruke ucinile takvu kakvom je danas i zasto,zasto su to napravile?
Je li zasluzila,zar nije dala dovoljno,?,?
Zar nije mogla.....?
il je neka druga dala vise..?
bzzzb,,bzzzzb.....bzzzzzb
U pravi cas,mobitel koji je drzala je javljao da je vrijeme.
,,,dodjavola -kriknula je glasno
,,,pola sata je proslo a ti Ga nisi nazvala - duboko u sebi osjeti sram.
,,ma to..to i nije toliko vazno...pokusat cu mu sutra to servirat - utjesila se tiho.
Teskim pokretom odvojila se od stupa koji je uspjesno ostavio bolni odrvenjeli trag na njenoj straznjici. Brzim korakom pokusala je krenut putem obaveza kad je osjetila neodoljivi poriv da pogleda napustenu damu koja ju je oduzela svojim ludilom.
,,ajme curo,ako se sad okrenes popizdit ces skroz ...ubrzaj dalje... ostat ces bez posla - mislima se suprostavljala i nastavi dalje
sssbuuuuuuub....sbuuuuuuuup...
Lomio se zvuk mracnom prazninom stare Dame,sustalo je kroz supljine rusevnog zida brzinom jeke kao iz starog bunara...vracalo se njoj
..sta si zeljela to si dobila,pozuri da te ne stigne... - pomislila ja
- ,,alo curo.. -stara ce Dama
- ,,pogledaj me -
- ,,cuj me...-
- ,,u krivom smjeru ides neobavljenog posla... - strogo ce..
- ajme ajme,,,- nasmijala se zena,,
- pogledaj se, ti si pukla..,,,,pukla si skroz.. - klimala je glavom pitajuci da li nakon ovih pola sata provedenih tu ima sto izgubiti...
i okrenula se
- kazi- rece gledajuci u tamu
-,,nazovi ga i reci mu ....samo mu reci da idete na Izlozbu i nece imati izbora, vjeruj mi.. - sigurno ce Dama i utihne
Stajala je u mraku pokraj treptavog svjetla i gledala je staru tvornicu kako unistena i sama ponosmo stoji na rubu praznoga parkiralista.
Zvoni.
- halo - cula je Njegov glas
- ej..- duboko je udahnula sutra idemo na Izlozbu!
- ok..- rekao je mirnim glasom kao da je to ocekivao
- ti i ja zajedno..-rekla je nesigurno
- pa naravno, a sto si mislila? - zbunjeno
- ej tiho ce zurim, zakasnit cu
- ok
Ostala je stajati u hladnoj tami velikog parkiralista,zadovoljno promatrajuci treptavu svjetlost koja je neumorno krasila ostre rubove razbijenih stakala.
- nu.. pozuri zacula je onako sasvim tiho
Mahnula je rukom i nesigurno ali zurno odkoracala od svoga ludila.
II
U kutu napustenog pogona na hrpi starih novinskih papira lezao je On uz miris alkohola omamljeno je gledao titravu igru sjena na zidu.
-zna .. podigao je glavu i zadovoljno nastavio prije ili kasnije bit ce Ona stara Dama pomalo ljutito baci praznu bocu u mrak nadam se da..- u tisini je otvarao novu da..nadam se da Mu ruke nece biti umorne kada zadnji put bude dizao casu Njenoj ljepoti.
Veselim pokretom i blagim pogledom podigao je bocu visoko prema titravoj igri svjetlosti na mracnom oronulom zidu.