Čuješ zov što vuče tijelo naprijed
Putokaz ispunjenja tvoga bića...
Čuješ kako koraci stvaraju temelje unaprijed odigrane sudbine
Prije praznine...
I sada dok gasiš čežnju
Svaku ljudsku emociju
Postaješ prazna lutka bezizražajnog pogleda;
Uništavaš ljudski dah...
Da li možemo uvijek opravdanjima dati za pravo vlast nad onim što vlasti ne može imati? Da li možemo preuzeti ulogu tvorca kad uzet će nas zvjezdana prašina u svoj zagrljaj?! U biti, što su to opravdanja? Ljudski svijet, promjene... Krute granice koje otupljuju, dozivaju bol iz nemoći naših prsiju. Gutani pogledom svojih odraza ismijani smo vlastitom glupošću.
Stvaramo naizgled nemilosrdan svijet. Kao da prijetnja mu predstoji, grčevito stišćemo svoje ruke i gušimo svaki pokušaj, režemo poveznice, odbacujemo. Ponekad se pitam gdje je sve skrenulo?! Stvaran osjećaj nazadnog društva jer palimo lomačama opravdanja, uništavamo sve što odstupa, što je imalo drugačije od ukalupljenih pravila. Bez milosti. Silom pravde ljudskog društva pokušavamo ugurati svakog pojedinca u izmišljene besmislene granice poimanja.
Ogorčen i poletan... Lom dvaju osjećaja nad ovim svijetom...
Put... Kročimo njime, samo previše gledamo u noge kako se kreću... Digni glavu!
Paleta duše, puna boja, još nedodirnutih. Zašto tugujemo za istrošenim bojama kad toliko toga još dotaknuli nismo, kad umočiti kist u beskonačan niz najnježnijih nijansi samo jednim odmahom treba? Da, kreni dijete, kreni u nama, zaživi široko otvorenog oka, zaživi u svim bojama potezima svoje duše...
I ustat ćeš na ovome svijetu
Zaploviti lađom pustinjske luke
Kao nekad ptica u letu
Sipati pijesak žudnjom iz ruke.
I gradit ćeš kule već sutra iznova
Ukradena strašću dodirom vile
Kao sirena uplakanih snova
Osipana mrežom nježnosti svile.
I živjet ćeš sneno okupana smijehom
Posrnulim letom
Propuštenim pijeskom
Prikovanog oka
Uplakanih snova...
...
«Uvijek isti, dosadni smisao za humor. Prekinuo si me usred zabavljanja jednog prekrasnog mladog gospodina. Dugo nisam imala tako zabavan plijen. Taman mi je počeo jesti iz ruke i obećavao razne svjetlucave gluposti poput dijamanata.»
Rekla je dajući svom tonu prizvuk odglumljene razočaranosti.
«Trebao si mu vidjeti izraz lica dok je klečao preda mnom. Nevjerojatno koliko ljudska glupost može biti velika.» bacila je pogled na gospodina X-a.
«Oh, što se može?! Te sitnice će ipak pričekati. Ipak moram priznati da ne volim toliko dijamante koliko neke druge, zanimljivije stvari. Mnogo, mnogo zanimljivije...»
Odmahnula je glavom nekoliko puta okrećući se i pogledom fiksirajući gospodina Kob stavljajući zainteresiran i zadovoljan izraz lica onime što vidi. Uspaljenost se vidjela u svakom, ma i najmanjem trzaju bokova. Polako, mačjim pokretima bez žurbe približila mu se, prošla svojim licem tik pored njegovog zatvarajući oči, a zatim što je laganije i nježnije mogla jezikom mu prešla preko lica hvatajući ga pritom za prepone.
«Mmmm... Prekrasan si mi danas, zbilja si se potrudio i krasan primjerak si izabrao za svoje lice. Nekako gubim volju da trošim svoje vrijeme na ovog bijednika iza. Dugo nismo zaigrali svoje igre.»
Nastavila je jednako sladostrasnim pokretima trljajući se o njega.
«Već mi nedostaje zabavljanje s tobom. O kako je bilo nevjerojatno iskustvo istraživati granice tvog strpljenja u početku. Smislit ću nešto novo samo za tebe. Obećajem.»
A zatim ga, nastavljajući se vrpoljiti tijelom, poljubi što je žešće mogla obuhvaćajući poput zmije svojim vitkim nogama.
Gospodinu X-u pucalo je tijelo od samog pogleda na mačje pokrete gospođice Požude. Nikako nije mogao kontrolirati vibracije svojim tijelom koje sve žešće su mu zaigrale u preponama šireći se cijelom površinom njegovog bivstvovanja ovim mjestom. Izgaranje je bilo na vrhuncu, pogled zakovan svakim pomakom oblina gospođice Požude. Zrak se usijao od energije koja je izbijala iz nje razlijevajući se cijelim tim pješčanim prostorom, plešući oko tijela gospodina X-a. Kao da je dok se uvijala oko gospodina Kobi njeno prisustvo cijelo vrijeme bilo usredotočeno ustvari samo na njega. Cijeli tok nerealnih zaključaka strujio je samo dodavajući nastalom trenutku još veću težinu.
Poželio je na trenutak skočiti na nju i grubo strgati svaki komad odjeće s nje. Nestpljivost je sve više i više rasla dozivajući vrhunac eksplozije buktinje koja gorila je u njemu. Glavom su mu se rojile svakojake misli zabavljajući njegovu maštu onime za što je pretpostavljao da će se dogoditi. Tiho je počeo stenjati razmišljajući o riječima gospodina Kobi da će ih ostaviti same. Osjetio je svaki pokret na sebi što ga je zamišljao, svaki njen dodir što prizivao ga je sad već prizvukom očajnika. Bio je lišen razuma, irealnosti prostora u kojem se nalazio, sva pitanja bila su istisnuta kao da nije imao više potrebu saznanja. Sve je postalo nebitno osim nje, njenog zavodljivog tijela. Potreba za kisikom jačala je njegovim plućima. Tijelo mu je postala elektrana kojom sagorijevaju emocije.
A gospodin Kob je potpuno hladno, još uvijek naizgled zadovoljan svime, zgrabio za vrat gospođicu Požudu što je jače mogao ne skidajući osmijeh s lica; kako bi ju potom svom silinom okrenuo i prisilio da gleda u gospodina X-a.
«Draga moja, danas nisam raspoložen za tvoje igre. Pozvao sam te sa svrhom u koju upravo gledaš.»
Mirno je popustio stisak uvlačeći zrak samo da bi ga onako toplog polagano prosuo po njenom vratu, a potom ju stao ljubiti preuzimajući njenu ulogu.
«Ukoliko dobro obaviš svoj posao možda te i nagradim. Ovoga puta obećajem da će tako i biti. I nemoj me, molim te, pokušati prevariti, nisam raspoložen za tvoje trikove danas.»
Izrekavši zadnje riječi prijeđe joj rukama preko međunožja pritiščući i trljajući. Poljupci po vratu bili su sve grublji kako se ona uvijala i dahtala. Pokušala se okrenuti prema njemu ali stisak se naglo opet pojačao. U tom tenutku, vrhuncem svoje igre ugrize ju za vrat puštajući krv gurajući je od sebe prema gospodinu X-u.
«A sada draga moja upoznajte se ili ću opet ja morati to preuzeti na sebe, a ne bih volio da opet pišeš žalbe na moju bezgraničnu strpljivost i bon-ton koji i jest mojih ruku djelo.»
Vratio je natrag svoj prijašnji izraz iznimne zabavljenosti na lice. Gospođica Požuda se samo nakrenula na bok stavljajući ruku pod glavu pogleda uprtog u njega ne mareći za gospodina X-a i ugriz na vratu iz kojeg curila je krv. Što polaganijim pokretima trudila se dodirivati jezikom svoje usnice vlažeći ih, pritom trljajući jednu nogu o drugu.
Iza nje su se čuli samo dahtaji kao da suhoća zavladala je nad ljušturom tjelesnog kalupa tražeći dodir blažene mokrine. Nosnice su udisale mirise mješavine znojnih isparina i krvi pojačavajući želju seksualnih fantazija u gospodinu X-u.
«Oh draga moja, danas si zbilja nestašna. Uporno se trudiš izbaciti me iz takta. Mislio sam da smo te sitnice odavno riješili. Ili ustvari pokušavaš ostaviti dobar dojam na mog gosta?!»
Pogledom ju je prostrijelio kao da te riječi su bile samo kamuflaža za bitku što odvijala se unutar njih.
«Šteta što nisam zainteresiran danas za tebe. Nije da se nisam potrudio prihvatiti tvoje čari, ali... Znaš i sama koliko me uspavljuju u zadnje vrijeme tvoji jeftini trikovi. O kad bi bar na trenutak pokušala bez svih tih naučenih djetinjarija, kao nekad davno. Sjećaš se?»
Cer mu se razvukao licem pokazujući blještavo bijele zube.
«Prije nego odem dozvoli mi još jednom upoznati te.»
Približio se udarajući je nogom pritom je okrenuvši u smjeru gospodina X koji je vidjevši u svojoj buktinji emocija ponašanje Kobi podivljao, pretvarajući svu dotada seksualno nabijenu energiju u bijes.
«I ne moraš mi zahvaljivati na pristojnosti i učtivosti koja pokazuje svu moju velikodušnost.» približivši se gospodinu X-u još uvijek gledajući u gospođicu Požudu s leđa osjeti udarac. Reagirao je toliko strelovito da je svojim okretom odbacio gospodina X-a prema stolu gdje je ostao nepomično ležati.
Gospodin Kob, opet vraćajući mirnoću, krene prema njemu. Pažljivo promotrivši i uvidjevši da nema nikakvih ozljeda osim eventualne preneražnosti i prestrašenosti nadvije se nad njegovo lice te potpuno staloženo bez trunka uzrujanosti progovori.
«Gospodine X, izgleda da je moj propust što vas nisam upozorio odmah na početku da ne mogu osjetiti bol niti me ikako možete povrijediti. Ali nema veze, za sve postoji prvi put. Imate srca, vidim. To mi se neizmjerno sviđa, na trenutak sam se uplašio da ću morati izvlačiti iz vas svaku kretnju i poraditi na vašoj otvorenosti.»
...
I kao da je sam u smrtnom plesu,
I kao da nije...
I kao da nikad usamljen nije bio
I kao da je...
I kao da razum ne postoji
I kao da živi
I kao da umire
I kao da leti
I kao da ponire...
I kao da posljednji puta voli
Plače
Samuje
Tvojim usnama biva...
I kao da korača
Odjekuje tvojim suzama...
I kao da...
Kao...
Kao smijeh licem usnule vile
I kao da tebe prolijeva...
I kao da je sam u smrtnom plesu,
I kao da nikad usamljen nije bio
I kao da razum ne postoji
I kao da posljednji puta voli...
***
Poželio sam ponijeti sa sobom sve što stane u njene vagone
Poželio i svojim srcem ponio
Divljom rijekom gonio
Nijemom smrti ronio...
Poželio sam njenim okom vidjeti ledene šiljke kako me progone
Poželio i svojom šutnjom govorio
Uzdignutom planinom robio
Slijepom strasti gorio...
Poželio sam ležaj u školjci uz note morskih valova da odzvone
Poželio i svojom dušom golio
Šumskim vjetrom volio
Nježnom riječi lomio...
Poželio sam i ovo što jesam, dok jesam
Uz nijemu smrt dok ronim
Slijepom strasti gorim
Nježnom riječi lomim...
Post je objavljen 21.06.2006. u 20:39 sati.