Ovaj tip što živi u mojoj glavi i priča mi gluposti me već dugo davi da napišem ovo, pa evo:
Spremam se na more. Raditi u sezoni. Ja i moja komšinica idemo. Ili možda i ne idemo jer sam ja u bolnici. Možda ona ipak ide? Šta je bilo? Evo ovako je bilo:
Dakle, spremam se ja na more, ići raditi na sezoni, ide i komšinica i sad ja smirujem komšiju: "Komšija ne brini se za ženu. Neću dati nikom drugom da je jebe!". Komšija uopće ne izgleda smiren, ustaje se i udara me. Iz čista mira! Komadići šalice za kavu (njegov turski porculan) koju sam prinosio ustima i blagom osmjehu na njima mi se zabijaju u nos i desno oko, vruća turska kava mi špricne u lijevo oko. A komšija je tek počeo. Udara me ljevicom, razbija mi arkadu, dootle već desnicom grabi fraklić od rakije koju je netom ispraznio i mlati me njime po glavi i ušima. Ja ga pokušam umiriti blagim udarcem u jaja, ali ne pomaže. Odmjerenim udarcem koljena u moju napuklu čeljust obara me na pod, ja tako omamljen i nesvjetan toga što radim, hvatam ga za ruke i ninđa prebacivanjem ga prebacim preko sebe, te on (kako kasnije saznajem) zadere licem o hrapavi beton. Ni to ga ne smiri. Hvata zalet i troskokom mi precizno skače na pleksus. Zatim me krene šamarati nogama po bubrezima. Moram priznati da je to bolilo. Dalje ne znam šta je bilo jer sam se onesvijestio, a kada sam se osvijestio ovdje u bolnici, već su mi izvadili bubreg, slezenu, pola jetre i jedno plučno krilo, navodno je sin od nekog buđovana imao tešku prometnu nesreću. Doktor je rekao da sam imao sreču što sam se tako brzo probudio iz kome i prekinuo ih u vađenju organa. Prava sreća, htio sam potvrditi ali nisam mogao zbog slomljene čeljusti i napuklog grkljana. Samo sam podigao srednji prst desne ruke u univerzalni znak da sam ga razumio.
Post je objavljen 02.07.2006. u 19:19 sati.