(RHCP: Dani California)
Evo, dosao je i taj dan. U biti bio je vec skoro sumrak. Kroz prozor tutnuo sam spanjolsku zastavu i koji moment utrosio na umirenje savjesti, da se sva ta bandera nece otkinuti s improviziranog drzaja (sastavljenog od stolice prislonjene uz radiator i prozora na kip) i nekom prolazniku nekoliko spratova nize probiti glavu, grkljan, zeludac i sam kraj probavnog trakta odjedanput. Mislim, da sam vidio nekoliko zabezeknutih pogleda iz pravca susjedne zgrade ali sta ces, priliku je trebalo iskoristiti.
Nisam ja bas odusevljen nogometom. Nisam odusevljen ni rukometom. Otkucaji srca su na istoj frekvenciji i kod odbojke, vaterpola, formule jedan, golfa, skijanja i ostalih sportskih aktivnosti. Dobro, koji put znam potrositi pola sata gledajuci konjicke sportove, ali to samo zbog neprekosive ljepote i elegancije tih mocnih zivotinja. Ali je utakmica Spanjolske protiv Tunizije bila prilika, da izbacim las armas real i malo se proderem OLE!! U devet je tako sve bilo spremno, bas sam prijatelju poslao mms sa fotografijom zastave u vjetru, a on mi je preporucio, da se malo smirim, da mu nece trebati odlaziti na posjete u zatvor zbog mog narusavanja javnog nam reda i mira. Opakim osmjehom na licu ostavio sam mobitel na stolu i krenuo prema hladnjaku, da si otvorim dobro ohladjeno pivo. U tom trenutku zazvoni mi interfon- neki kolega dosao po neke stvari. Ajde, dobro, utakmica je tek pocela. Dok sam se vratio, Spanjolska je vec bila progutala jedan gol. U vrazju mater!!! Nista, ionako sam si mislio pogledati epizodu s Martinom Clunesom na drugom programu (to je onaj iz Man behaving badly- izvanredna serija, koja me potsjeca na istinitog fletmejta). Serija je bila fina i krasna, nasmijao sam se i zaboravio na prenemaganje s loptom. Ali na kraju epizode sjetim se ja Njemacke i njenih stadiona, pa brze bolje prebacim na onaj prvi kanal, gdje me zatekne katastrofa. Kraj prvog poluvremena, a oni Extremenos jos uvijek na jedan-nula. Prokletstvo! Morali bi jih pobacati u corridu i to sa svezanim nogama!!
Nista, idemo dalje. U sestdesetoj minuti vraca se prva od sustanarki sa svojim deckom, ona ode pod tus, a nas dvoje ostanemo u kuhinji, ja umacem jezik u Captain Morgan's i buljim u zelenilo na ekranu. Bas je opet zagrebao kljuc po vratima (druga sustanarka), kad je u sedamdeset i prvoj minuti palo izjednacenje. Kroz pet minuta drugi gol za Spanjolce- mali Raul s jebackom frizurom opalio je majstorski. Proklete lijenstine konacno su se probudili, igraju kao magla i nesto se bezglavo vucaraju po travi, dok su Tunizijci stvarno uporni i organizirani. Jos malo i treci gol, pa kraj utakmice. Super, doslo je i moje vrijeme, pa sam stao na prozor, promrdao banderu i proderao se nekoliko puta OLE!!! Hehehe, bas mi je sjelo.
Sustanarke su bile zapanjene, jer je moj stav prema nogometu uvijek nesto u smislu, da je to teror na travi i da ne mogu ozbiljno shvatiti aktivnost, gdje se 22 pojedinaca baca, mlati i sutira zbog jedne lopte, koju-kad ju jednom ipak osvoje- samo nasutiraju nekome drugome.
Ali, ovaj je put nogomet igrao dobru igru za mene i moje male neprezvakane strasti.
Post je objavljen 20.06.2006. u 20:55 sati.