Marketing
Isplati se. Kako ne...
Čekam je i nema je. Nema veze, pričekat ću još malo. Sigurna sam da će mi izletiti njezin osmijeh iz donjeg desnog kuta monitora. Ubrzo. Uvijek se osjećam kao da vježba moje strpljenje. To joj nekako i dobro ide jer sam strpljivija i kao da mogu dočekati.
…
Gledala sam te prošli tjedan. Iako znam da nije pristojno ne slušati kada ti netko nešto priča, povremeno su mi misli odlutale baš na tvoje lice. Znala sam da ti je teško i vješto si to skrivala, ali oči i osmijeh ne možeš natjerati da pokažu lažnu istinu. To nekako nikome ne polazi za rukom. Nekako ti se osmijeh u pola gubio i pretvarao se u neku gorku crtu koji ni sama ne podnosiš i ne želiš da je drugi vide i dožive.
Ne znam kako ti je. Znam da ti je teško, ali kako ti je to ne znam. Vjerojatno nešto što se mora istrpiti. I znam da se tome nisi nadala nakon toliko godina… I nitko te nije pitao želiš li to, želiš li takav ishod… Nitko. Da mogu, ponijela bih barem polovicu tereta koji sad imaš na leđima. Ali mi ne živimo u bajkama, čuda se ne događaju i ne nestaje sve ružno zamahom čarobnog štapića. No, mogu ti obećati da ću biti tu. Mogu ti priznati da, iako realnost u bajkama ne postoji i čarolije pripadaju svijetu imaginarnog, raspršila si u meni prah dobrote i ljubavi prvim tvojim osmijehom koji sam ugledala… Hvala ti na tome, neizmjerno.
Vrijeme ide. Ljudi se mijenjaju. Promijenila si se i ti. Navike su postale drugačije, želje veće ili manje, odgovornost podijeljena. Svatko gazi svojim putem i sve to treba moći preživjeti.
Vjerujem da najviše boli trenutak kada spoznaš da u osobi s kojom si željela provesti život više ne vidiš oslonac. Jednog jutra se probudiš i zapitaš: Što se to desilo? Jesam li to ja? Je li to on? To je to? Ovako bi nam trebalo biti do kraja? Ne, ja to ne mogu. Toliku hrabrost ipak nemam. Bolje sada nego kasnije.
Puno toga je danas poprimilo drugačiji oblik, zar ne? Ali ja vidim u tebi tračak nade. Ti se nadaš. Ti ipak vjeruješ da može biti bolje. Možda ne s osobom s kojom si provela sve ove godine, ali zašto ne s nekim drugim? Zašto ne dati šansu? Svi smo mi savršeni. Svi smo različiti. Svi smo mi MI i JA, ali samo su neki „zlatni“. Nije čak važno jesu li zlatni, srebrni ili neke druge boje. Ti ćeš najbolje razaznati onu koja je ugodna tebi i tvom oku. Tvome srcu.
I kada te slušam uviđam da se ne radi o tome hoćeš li njima dati šansu, nego o tome hoćeš li je dati sebi. Rekla si mi jučer…nekako je rečenica završavala ovako: što ja radim u cijeloj toj priči? A zašto ti ne bi nešto tu radila? On te želi bez obzira ne sve. Vrijeme je da daš priliku sebi. I nećeš požaliti, vjeruj mi. Početak je težak, vjerujem, ali ima svoju draž. Tisuću zaboravljenih osjećaja koje si ostavila u nekim teenagerskim godinama. Leptirići i sva lepršava stvorenja ovoga svijeta.
Možda i ne uspije. Možda propadne jer i zlato ponekada izgubi sjaj… Da! I što onda? To je život. Treba ga takvog prihvatiti. Stati jednom zauvijek na kraj onome što se vuče iza nas godinama.
Malena moja, život je jedan. Možda o tome sada ne razmišljaš, ali je tako. To je nepromjenjivo. To je nešto što nećeš moći mijenjati. Zapamti to.
I neću te pitati jesi li napravila išta kako bi ti u životu bilo bolje. Neću te pitati jer znam odgovor. Znam da se osmijehuješ i da odlučuješ krenuti dalje. Da si odlučila da želiš bolje.
Jer ti u cijeloj ovoj šarenoj paleti ljudi zasigurno zaslužuješ bolje…
Post je objavljen 20.06.2006. u 10:21 sati.