Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/chocorose

Marketing

Svijet voli pobjednike. Vidova.

Možda je došao trenutak da napišem svoj prvi post!
Nije bitno koliko će ga osoba ikada pročitati...
Ne zamaram se brojkom ljudi koja će posjetiti moj blog...
Tvrdim kako ta brojka nije ujedno i mjerilo kvalitete, mjerilo zanimljivosti...

Kvalitetni smo tek onda kada smo sami zadovoljni sa sobom, sa svojim radom, a pritom se ne obaziremo na tuđe opaske
Kada znamo da radimo nešto dobro, prvenstveno za sebe, nešto zbog čega će se naši bližnji ponositi nama...
Ali ćemo biti ponosni i sami na sebe...
Kvalitetni smo kada znamo da se trudimo, da prolijevamo znoj, da su nam vlastite ruke i glava sredstvo za postizanje cilja...
Tada ćemo zasigurno naići i na pohvale i priznanja obitelji, prijatelja, poznanika, u nekim slučajevima i prolaznika, slučajnih svjedoka naših talenata i zalaganja,

Ali, nažalost, srest ćemo se i sa licemjerjem koje polazi od zavisti, a koje je našlo tako čvrsto uporište u našem društvu. Primat ćemo komplimente upitne iskrenosti od osoba prišivenih osmjeha. Stisnut će nam ruku, čestitati na trudu, ali gorak okus u ustima biti će više nego uočljiv.
Doduše, taj osmjeh dobiva posve drugu boju, dobiva na iskrenosti kada nam se naša savršeno složena slagalica malko izmiješa. Tada nas komentari, primjedbe i neugodna zapitkivanja mogu rastužiti, primorati da uljepšamo stvarnost pred očima okoline, a ponajviše pred zlonamjernim licemjerima koji ionako likuju i iz našeg turobnog pogleda naslućuju prave okolnosti našeg posrnuća.
No, ako okrenemo istinu u svoju korist i dovoljno snažno sami sebe uvjerimo kako se naši snovi mogu vratiti u svakodnevnicu, ako ne gubimo nadu, oni će se tu zaista i vratiti. Ništa nije jače od nas samih, od naše volje, uma. Ako nas takav stav prati kroz sva iskušenja, iz bitke izlazimo kao pobjednici i stojimo na tronu!



Možda ne izgleda kao da ja stojim na tronu, ali JA ZNAM da stojim (ili mi barem fali mali, sićušan korak).njami



Jučer se moj pogled zaustavio na jednom prizoru kojeg redovito doživljavam u okviru svojih noćnih mora.
Ovog puta, scena je bila dio stvarnosti.
Ispred mojih očiju.
Šok. Nevjerica. Ali stvarnost.
Osjetila sam slabost kako me reže u koljenima.
Patnja. Čežnja. Ali ravnodušje.
Mislima sam se opet vratila u prošlost.
Povjerenje. Prijateljstvo. Ali laži.
Nismo si ni riječi uputili.
Znam da mu ne bi bilo drago.
Ona je bila s njim.
Znam da joj nisam draga.
Praznina. Praznina. Praznina.




Gore navedeni osjećaji bili su ono što je jednim dijelom obilježilo jučerašnji dan, Vidovu. Oni nikako nisu jedini o kojima se može pričati. bilo je tu svega. Najviše zajebancije na sve moguće teme. Ali uglavnom su za provale i jezične nesporazume bile odgovorne naše spolne žlijezde koje su kod većine mojega društva vrlo aktivne. Plesalo se tu na techno (čit. glumilo ekstazunaughty), barilo malobrojne komade (čak i ja ubarh nešto za sebekiss), pilo (meni to nije bilo u planu, ali pritisak društva je prevelik party)), šoralo U PRIRODI, dok trava škaklje dupe i još šta(inače bih to izostavila, ali kad šoraš 5 puta u 5 sati onda to moram navest kao sastavni dio večerizujo). Ma bilo je super. Bilo je puno ljudi, ali mi je nekako trajalo kraće nego obično. Možda zbog toga što sam kasnije došla i ranije partila. Bit će da je TAJ RAD, kako bi rekla Ina. E moja Ina, Ina, fali mi kad se sad ne viđamo svaki dan u školi, kao i cijeli moj raz.. bar sam jučer vidjela neke od njih...ali fakat mi svi fale i ja se ne moren pomirit da ih neću 3 mjeseca viđat svakodnevno. Možda onda budem svakonoćno...teško moguće...šmrc...šmrc..






Post je objavljen 19.06.2006. u 13:05 sati.