Možda je došao trenutak da napišem svoj prvi post!
Nije bitno koliko će ga osoba ikada pročitati...
Ne zamaram se brojkom ljudi koja će posjetiti moj blog...
Tvrdim kako ta brojka nije ujedno i mjerilo kvalitete, mjerilo zanimljivosti...
Kvalitetni smo tek onda kada smo sami zadovoljni sa sobom, sa svojim radom, a pritom se ne obaziremo na tuđe opaske
Kada znamo da radimo nešto dobro, prvenstveno za sebe, nešto zbog čega će se naši bližnji ponositi nama...
Ali ćemo biti ponosni i sami na sebe...
Kvalitetni smo kada znamo da se trudimo, da prolijevamo znoj, da su nam vlastite ruke i glava sredstvo za postizanje cilja...
Tada ćemo zasigurno naići i na pohvale i priznanja obitelji, prijatelja, poznanika, u nekim slučajevima i prolaznika, slučajnih svjedoka naših talenata i zalaganja,
Ali, nažalost, srest ćemo se i sa licemjerjem koje polazi od zavisti, a koje je našlo tako čvrsto uporište u našem društvu. Primat ćemo komplimente upitne iskrenosti od osoba prišivenih osmjeha. Stisnut će nam ruku, čestitati na trudu, ali gorak okus u ustima biti će više nego uočljiv.
Doduše, taj osmjeh dobiva posve drugu boju, dobiva na iskrenosti kada nam se naša savršeno složena slagalica malko izmiješa. Tada nas komentari, primjedbe i neugodna zapitkivanja mogu rastužiti, primorati da uljepšamo stvarnost pred očima okoline, a ponajviše pred zlonamjernim licemjerima koji ionako likuju i iz našeg turobnog pogleda naslućuju prave okolnosti našeg posrnuća.
No, ako okrenemo istinu u svoju korist i dovoljno snažno sami sebe uvjerimo kako se naši snovi mogu vratiti u svakodnevnicu, ako ne gubimo nadu, oni će se tu zaista i vratiti. Ništa nije jače od nas samih, od naše volje, uma. Ako nas takav stav prati kroz sva iskušenja, iz bitke izlazimo kao pobjednici i stojimo na tronu!
Možda ne izgleda kao da ja stojim na tronu, ali JA ZNAM da stojim (ili mi barem fali mali, sićušan korak).