Još uvijek ne vjerujem u to što se dogodilo. Ono najgore. Sjedila sam pokraj anđela kada me tražio da mu otvorim vrata od balkona. Nije imao zraka. Sjela sam kraj njega, i gledala iznova to ispaćeno lice, to slabo tijelo... Gledala sam anđela dok se namješta u fotelji. Držala sam ga za ruke i milovala ga po kosi. Odjednom sam osjetila kao postaje sve topliji, počeo se tresti. Zvala sam baku, ali nisam više imala glas.. Jecala sam ali me nisu čuli. Na trenutak je stalo. Pomislila sam da mu je samo pozlilo, iako sam osjećala što se događa. Kroz suze sam vikala neka se probudi. Baka me čula, nazvala sam hitnu,a oni su me pokušavali smiriti. Brzo sam se vratila djedu, pala sam kraj njega a on je tako ostao. Držala sam ga za ruku i glavu i gledao me u oči. Kao da mi je nešto htio reći, tako je ostao. Zvala sam hitnu ali je sve već bilo gotovo. U nekoliko trenutaka se jedan život ugasio. Izdahnuo mi je u rukama, moj anđeo me do zadnjeg trenutka čuvao. Hitna je odmah došla i stavili su ga na pod a ja sam sve to gledala. Prikopčali su ga na aparat, koji je pokazao dvije crte prema gore,a zatim se sve pretvorilo u jednu ravnu liniju.. Liniju života koji je završio. Rekli su mi: dušice, znaš i sama da je bio bolestan i da se više nije ništa moglo, srce mu je stalo kucati... Okrenula sam se i više ne znam što je bilo... Sjećam se samo da sam sjedila nad njegovim tijelom, pričala sam mu i trljala mu lice i ruke da ih barem malo zatoplim jer je svakom sekundom postajao sve hladniji, a trbuh mu je bio topli... Pitala sam se što mu je bilo u glavi dok se to događalo? Da li me je čuo? Čuje li me sada? Moje suze su kapale po njemu.. Klečala sam pred njegovim tijelom dok nisu došli sa lijesom. Poljubila sam ga zadnji put, i tada su zatvorili lijes.
U ponedjeljak je bio posljednji ispraćaj, kada smo ušli u onu prostoriju gdje stoji obitelj i kada sam vidjela lijes na sredini prostorije, prišla sam i zagrlila ga, i poljubila. Suzama sam ga oprala, a kosom obrisala , mislila sam kako želim sada ležati kraj njega. Na lijesu je bio veliki vijenac na kojem je pisalo : posljednji pozdrav dragome djedu od Petre i Mije. Osjećala sam se nekao njemu blizu jer je na njemu ležao vijenac s mojim imenom. Ja sam bila u svom svijetu i kroz suze sam gledala negdje na nebo.. Neznam gdje.. Kao da sam izgubila pamćenje.. I već smo bilo na mjestu. Svećenik je održavao posljednji govor. Govor o mome anđelu.. Spuštali su ga u zemlju a ja sam bila negdje između sna i jave, učinilo mi se da padam za njim...
Poljubila sam ružu i spustila ju uz riječi da je uvijek samnom. Znam da je tako. I sada je samnom dok ovo pišem, osjećam to. Uvijek je uz mene. Kažu da je bio velik sprovod, neznam nisam gledala, nisam ni mogla. Ja to tumačim na svoj način, bio je od velikog čovjeka. Bio je čovjek koji je volio život i ljude. Ja još uvijek nisam svjesna toga što se dogodilo, vjerujem da će mi trebati još neko vrijeme da shvatim. Ali vjerujem da ću opet biti s njim .. jednom..
Post je objavljen 16.06.2006. u 23:10 sati.